Najnovije
Blog

Amblemom do identiteta (Ex-Yu klubovi, 30 godina kasnije)

Ovih dana navršilo se trideset godina od pada Berlinskog zida, momenta koji je značio pad jedne epohe u istoriji Evrope. Bio je to povod da se taj period još jednom osvetli, kroz razne aspekte, pa i sportske. U ovom tekstu ćemo se pozabaviti sličnom temom, samo kroz prizmu raspada Jugoslavije i uticaja tih događaja na identitet tadašnjih jugoslovenskih, a današnjih eks-jugoslovenskih fudbalskih klubova. Tekst nema nameru da se bavi politikom, ni raspadom bivše države, još manje da meri bilo čiju krivicu. Jedina svrha je da se prikaže kako je protok vremena od skoro trideset godina uticao na identitet fudbalskih klubova.

 

Svesni da tema pomalo prevazilazi osnovnu tematiku bloga (FK Partizan), nadamo se da će vam tekst biti zanimljiv. U tekstu neće biti animoziteta prema ostalim klubovima, niti osude ako je neki od njih izmenio svoj vizuelni identitet (konačno, i Partizan je davnih pedesetih promenio svoje klupske boje), ali će svakako biti ukazano na neke neverovatne promene i tendencije.

Uporedićemo 18 najboljih klubova na večnoj tabeli Prve savezne lige Jugoslavije (1946-1992) i njihov identitet iz doba SFRJ i danas, kroz promene grba, imena, klupskih boja i klupske istorije. Jer, ima i takvih primera da neki klubovi bukvalno pišu nove, „frizirane“ i doterane istorije. Naravno, treba biti svestan da simboli klubova iz doba SFRJ nisu Sveto pismo, da je i tada politika imala i te kako upliva u sport, kao i da je pravo svakog kluba da promeni ili redizajnira svoj grb, što samo po sebi ne mora da ima negativan kontekst. I u vreme bivše države, posebno posle 1945, bilo je jakog uticaja politike i organizovanja klubova po novim, komunističkim načelima, neki klubovi su ugašeni, neki zabranjeni. Zatim, desio se rat na prostorima Jugoslavije, što je svakako uticalo na promenu i u razmišljanjima ljudi i kolektivnim identitetima, što je sve sasvim razumljivo. Na kraju uvoda, ovde neće biti pomenuti neki, takođe zapaženi klubovi, iz prostog razloga što su na večnoj tabeli slabije plasirani. A i među njima je bilo dosta promena – Dinamo iz Vinkovaca se već odavno zove Cibalia, Zemun je plavo-belu boju zamenio zeleno-plavom, zrenjaninski Proleter nažalost više ne postoji, Osijek je u svoj grb uključio elemente svoje regije i simbol hrišćanstva – krst, i tako dalje. Pa, idemo redom…

Borac

Ako se borite, ukoliko ćete se boriti za svoja radnička prava zašto da vam se klub ne zove Borac! (Veselin Masleša). Ova rečenica koja stoji na sajtu Borca iz Banja Luke jasno govori o korenima kluba, i o tome da Borac nikada nije bio nacionalno određen. Ipak, sa početkom rata u Bosni, klub menja redosled boja na grbu, izbacuje zvezdu i jugoslovensku trobojku u amblemu menja srpska.Klupske boje ostaju iste, crveno-plave. Prvi veliki zaokret od 180 stepeni.

Zagreb

Klub koji je uvek bio u senci Dinama i stalno na granici prve i druge lige, po osamostaljenju Hrvatske uspeo je čak i da osvoji titulu prvaka. Uz sebe je okupljao skroman broj navijača, ali, paradoksalno, NK Zagreb i dalje drži rekord Maksimira od preko 64.000 gledalaca na „majstorici“ za ulazak u prvoligaško društvo protiv Osijeka, 1973. Poslednjih godina, „bijeli“ su postali skoro pa crveni, uz zgražavanje bivših igrača ali i navijača, koji su nedavno osnovali svoj klub, Zagreb 041. Pravi Zagreb danas tavori u četvrtom rangu takmičenja. Od SFRJ do danas bilo je nekoliko promena grba, za ilustraciju dajemo samo onaj iz sedamdesetih i ovaj sadašnji.

Čelik

Klub iz Zenice, crveno-crnih boja, od Jugoslavije do države Bosne i Hercegovine, promenio je prefiks iz FK u NK, a profil metalnog odlivka u grbu zamenio je ljiljan, kao simbol nezavisne Bosne. Da ne pominjemo „povezanost“ ljiljana iz doba Tvrtka i ljiljana iz doba današnje Bosne, ali iako je ova promena na grbu Čelika vizuelno minimalna, ona je suštinski velika – Čelik se time identifikuje kao klub jednog političkog entiteta. Osnovan je 1945. godine i oduvek je važio za radnički klub, oslonjen na metalurški kombinat u Zenici. Dakle, Čelik stopama Borca, samo u drugom smeru.

Olimpija Ljubljana

Specifična priča je vezana za Olimpiju. Ona Olimpija, iz doba Jugoslavije, odavno ne postoji. Ugašena je, tačnije bankrotirala je, a posle toga osnovan je NK Bežigrad, koji je kasnije promenio ime u Olimpija Ljubljana. „Nova“ Olimpija se nadovezuje na tradiciju stare, klupske boje su iste, a grb, iako drugačiji, takođe sadrži zmaja kao simbol slovenačke prestonice.

Budućnost

Glavni grad Crne Gore je promenio ime iz Titograda u Podgoricu, ali tamošnji klub je ostao veran svom imenu, bojama, pa i grbu, uz neznatne izmene (ćirilicu je zamenila latinica). Osnovan kao Radničko sportsko društvo Zora, kasnije preimenovana u Budućnost, ovaj klub se ne odriče svoje istorije i radničkih korena, kao ni zvezde u grbu. Dosledno, klub koji poštuje svoju tradiciju i ne pokušava da je šminka. I još nešto: iako je Budućnost bila pobednik kvalifikacija za prvo prvenstvo posleratne Jugoslavije 1946/47, na nivou Crne Gore, ovaj klub nikada nije zatražio da mu se pobeda na kvalifikacionom turniru priznaje kao titula državnog prvaka, kao što je to besramno učinila Crvena zvezda.

Sloboda

Tuzlanski prvoligaš je često bio neugodan po Partizan, ali i ostale velikane, a u vremenu od 1992. do danas, doživeo je promene grba, ali suštinski, vratio se na manje-više istu varijantu grba iz sedamdesetih. Jedina razlika je što su iz amblema nestali srp i čekić. Takođe, klub ne negira svoje komunističke korene, osnovan je pod imenom Gorki.

Rijeka

Dva puta osvajač Kupa Jugoslavije, Rijeka je poslednjih godina izrasla u moćan klub za hrvatske prilike, bila je čak i prvak. U svom identitetu skoro ništa nije menjala, osim što je prefiks kluba umesto NK sada HNK. Dakle, HNK Rijeka (Hrvatski nogometni klub). Pleonazam, ako pitate autora teksta, jer ako je klub iz Rijeke, podrazumeva se da je hrvatski. Ali, očigledno je da je namera bila da se posebno istakne pripadnost kluba Hrvatskoj. Poslednjih nekoliko godina, dres Rijeke sa prednje strane ima izgled stilizovanog plavog krsta na beloj pozadini. Grb je, osim izmene NK u HNK, ostao vizuelno isti, prepoznatljiv, sa amforom u donjem uglu.

Radnički

Niški klub, koji je osamdesetih dogurao do polufinala Kupa UEFA, osnovan je u aprilu 1923, pod okriljem komunističke partije, koja je u to doba imala jako uporište u Nišu. Bio je i zabranjivan pre Drugog svetskog rata, pa tim pre komično deluje pokušaj uspostavljanja novog grba po raspadu SFRJ, sa orlom Nemanjića. Grb koji više podseća na paklicu „Drine“ bez filtera. Ipak, taj grb nije bio dugog veka.Radnički se vratio svom grbu po kojem ga znamo iz sedamdesetih, sa niškom tvrđavom kao glavnim motivom. Doduše, latinicu je zamenila čirilica, ali je uz to, ovaj klub komunističkih korena odstranio zvezdu iz grba. Ovu nedoslednost prati i lutanje u pogledu klupskih boja – Radnički je šezdesetih nosio bele dresove, sedamdesetih bele, plave i crvene, početkom osamdesetih plave, da bi se polovinom te decenije vratio crvenoj boji. Ipak, i danas ovaj klub neretko kao domaćin igra u plavoj opremi.

Vardar

Klub iz severnomakedonske prestonice je polovinom šezdesetih uspostavio crveno-crne klupske boje, kojima je i danas veran. Iako je prvobitna boja kluba bila crveno-bela, posle katastrofalnog zemljotresa u Skoplju, u julu 1963, odlučeno je da u znak pijeteta prema žrtvama, crna boja uz crvenu postane boja kluba. Grb ovog kluba je više puta redizajniran, ali se suštinski nije menjao – crveno-crne pruge na štitu i dominantno B, ćirilično V, kao Vardar.Što se tiče klupskog identiteta – Vardar nije evropski velikan ali u pogledu nekih poteza ima te manire. Naime, Vardar je nastao 1947. godine, fuzijom dva skopska kluba, Pobede i Makedonije. Kao godinu osnivanja, Vardar ne uzima godine kada su nastala dva kluba, preteče Vardara, već isključivo jul 1947, kada je fuzijom nastao novi klub. Pozitivan primer kako se treba odnositi prema istoriji kluba,bez kićenja tuđim perjem. A da li se i dalje kite tuđim perjem, odnosno Partizanovom titulom iz 1986/87, nismo se zanimali…

OFK Beograd

Nije nikakav greh redizajnirati ili promeniti klupski grb ili promeniti klupske boje, ali kada jedan klub (osnovan 1957. od strane „udbaša“ prebeglih iz Partizana) prisvoji istoriju predratnog kluba iz kraljevine i njegove titule, s kojima nema ama baš nikakve veze, onda je to falsifikat najvećeg stepena. Upravo je to uradio OFK Beograd, prisvojivši istoriju predratnog BSK-a! OFK Beograd ne sledi pravilan primer Vardara, koji kao godinu osnivanja uzima onu kada je klub nastao fuzijom dva prethodnika, već se poziva na 1911. godinu! OFK Beograd je nastao 1957, fuzijom posleratnog BSK-a (nastao 1950. fuzijom Metalca i Beograda) i TSK Šumadije (nastale fuzijom Šumadije i Trgovačkog). Metalac, nastao 1945. (na temeljima predratnog Jadrana), nema apsolutno nikakve veze sa slavnim i predratnim BSK-om, koji je ugašen u proleće 1945. Naprotiv, u kratkom periodu po oslobođenju dok pravi BSK nije nestao, oba kluba su paralelno postojala. Metalac je kasnije uzeo ime BSK i boje predratnog kluba, ali to ne znači da je to isti klub. Sve je to sjajno istražio i objasnio novinar „Politike“ Ivan Cvetković u tekstu „Vek OFK Beograda – prevara veka“. Zanimljivo je da je OFK Beograd posegnuo za tuđim identitetom u vreme kada je na njegovom čelu bio Zvezdan Terzić, koji je sada, kao direktor Crvene zvezde, bio glavni zagovornik komične ideje da se Zvezdi pobeda na kvalifikacijama na nivou Srbije (bez Vojvodine!) iz 1946, prizna kao titula državnog prvaka! Što se tiče grba, OFK Beograd ga nije bitnije menjao, ali istini za volju, baš liči na grb Barselone. Trenutno, OFK Beograd tavori u trećem rangu takmičenja, a navijači kluba sa Karaburme za ovakvu sudbinu krive upravo „doktora fudbala“. Što se tiče imena, pažnju privlači podatak da se ovaj klub neko vreme, od 2002. godine zvao FK OFK Beograd! Da, dobro ste pročitali. Posle svega, i nije čudo što se ovaj klub trenutno nalazi u Srpskoj ligi „Beograd“.

Željezničar

Sarajevski „plavi“ su oduvek bili omiljeni u bivšoj državi a 1985. su došli do polufinala Kupa UEFA. Klub je osnovan 1921, a samo njegovo ime jasno govori o radničkim korenima kluba. Rat u Bosni od 1992. do 1995. je ostavio traga na ovom kolektivu, stadion mu je bio skoro uništen, pa je, iz njihove vizure sasvim logično bilo da petokraku u grbu posle rata u Bosni zamene ljiljani i tadašnji grb samostalne BiH. U jednom periodu klub je čak dobio i prefiks NK umesto FK, a danas je grb stilizovan, a oko štita je dodat prsten plave boje. Ljiljani su, poput petokrake pre toga, takođe nestali iz grba. Verovatno će se mnogi složiti da je predratni oblik Željinog grba mnogo lepši od sadašnjeg, ne uzimajući pri tom u obzir nepostojanje zvezde u sadašnjem amblemu.

Velež

Mostarski „rođeni“ su, kao i Željezničar, osnovani dvadesetih godina prošlog veka. Slični su im koreni, i Velež je važio za radnički klub, a mnogo njegovih članova je stradalo boreći se protiv fašista u Drugom svetskom ratu. Klub je i tokom SFRJ imao nekoliko redizajna klupskog amblema, ali su osnovni motivi ostali isti – crvena boja, petokraka zvezda, lopta, a ponekad bi se na grbu našao i čuveni mostarski most. Velež i danas poštuje svoje korene, identitet povezan sa radničkim pokretom, svoje simbole i crvenu boju. Tokom rata u BiH, Velež je ostao bez svog stadiona, pa se sa Bijelog brijega preselio u prigradsko naselje Vrapčići. Nekada klub lepršavog stila igre i osvajač dva Kupa Jugoslavije (prvog pod vođstvom našeg Miloša Milutinovića), a danas simbol podeljenog Mostara. Ipak, uprkos svemu, Velež je dosledan svom identitetu. I danas u svom grbu baštini skraćenicu RŠD – Radničko športsko društvo.

Sarajevo

Klub je osnovan 1946. kao Torpedo, po uzoru na moskovski klub, ali je nedugo potom promenio ime u Sarajevo. Dva puta je bio šampion Jugoslavije, 1966/67 i 1984/85. Grb Sarajeva dobija sadašnji oblik šezdesetih godina, kada se i prelazi na bordo boju, po kojoj je Sarajevo bilo prepoznatljivo. Ni ovaj klub nije ostao imun na upliv politike – crvenu petokraku su devedesetih zamenili ljiljani, grb je jedno vreme neodoljivo podsećao na grb Mančester Junajteda, ali je 2009. odlučeno da se iz grba „maknu“ i ljiljani, i svako drugo političko ili ideološko znamenje.

Vojvodina

Novosadski klub, koji je dva puta bio šampion Jugoslavije, početkom devedesetih je izmenio jedan detalj (da li?) u grbu: crvenu zvezdu je zamenila petokraka plave boje, kao i pre Drugog svetskog rata. Od tada do danas, amblem Vojvodine je doživeo nekoliko redizajniranja, pri kojima je mesto menjala godina osnivanja, dodavalo se ime grada, pa nestajalo, i tako dalje. Ipak, suština grba je vizuelno ostala ista, kao i klupske boje. Vojvodina prilično insistira na plavoj zvezdi, pa se ona ove sezone našla i na rukavu klupskog dresa.

Hajduk

Još pre osamostaljenja Hrvatske, Hajduk je, tokom turneje po Australiji 1990. godine, promenio svoj grb te umesto crvene petokrake ubacio šahovnicu, kao simbol Hrvatske. Time je vratio svoj predratni grb, što je svakako legitiman potez. Taj čin nije sporan, koliko god da su ga pratile uzavrele međunacionalne strasti u tadašnjoj Jugoslaviji. Ipak, Hajduk pravi veliki gaf kada u klupskom kalendaru za 2012. bivaju obrisani grbovi sa dresa Hajduka iz perioda kada je taj grb u sebi imao zvezdu petokraku!Posle reakcije javnosti (jer, grb se može promeniti, ali ne i istorija kluba koji je svoje najveće uspehe postigao upravo sa tim grbom iz doba SFRJ), sporni kalendar je povučen iz prodaje. Zatim, Hajduk je, kao i Rijeka, u prefiks dodao HNK. „Bili“ su tokom istorije često menjali prefikse, pa se kroz primer Hajduka može videti sva turbulentnost istorijskih dešavanja na ovim prostorima. Naime, u prvim šampionatima Kraljevine SHS ovaj klub se zvao JSK Hajduk (Jugoslavenski sport klub Hajduk), pa HSK Hajduk, u doba kada je bio tim Narodnooslobodilačke vojske zvao se Hajduk NOVJ, posle rata NK Hajduk, i sada je HNK Hajduk.Na žalost njegovih navijača, Hajduk je daleko od stare slave, pa ovaj velikan regionalnog fudbala već dugo ne uspeva da napravi zapaženiji uspeh,ali navijački žar ne prestaje.

Dinamo

Neko će reći da je Dinamo klub sa najkontroverznijim promenama identiteta, a neko će, pak, tvrditi da je to klub koji je ispao najveća žrtva političkih previranja kada je klupski identitet u pitanju. Osnovan 1945. kao formalno novi klub, u srcima nekih Zagrepčana to je bio preimenovani predratni Građanski. Jer, Dinamo je poneo istu, plavu boju, preuzeo je od Građanskog neke od igrača,  pa čak i masera, i nastavio je neko vreme da igra na istom terenu. Ipak, Dinamo je „preuzeo“ i igrače od Konkordije i HAŠK-a, a predsednika takođe od HAŠK-a.  Klub je počeo da niže uspehe, a 1967. je osvojio Kup sajamskih gradova, kao prvi jugoslovenski klub koji je podigao evropski trofej. Dve godine kasnije, Dinamo se izborio za novi grb, danas svima prepoznatljiv, pa je plavi štit sa slovom d zamenio grb koji je, praktično, bio redizajnirani grb predratnog Građanskog, sa zvezdom koja je bila toliko mala da je utisak da je tu bila tek zato što mora. Kasnije je i ona izbačena. Time je, grbom iz 1969, oživljena veza između dva kluba, Dinama i Građanskog, ili sećanje jednog te istog kluba na svoje početke, zavisi kako ko posmatra. I danas, deo navijača Dinama podržava službenu, klupsku priču, da je Dinamo isto što i predratni Građanski, dok se drugi deo „dinamovaca“ ne slaže sa time.

Nova previranja i pad socijalizma donose i novo ime. Verovatno se niko ne bi bunio da je te 1991. klub dobio ime Građanski, ali vlast pravi neverovatnu glupost i klubu daje ime HAŠK Građanski, derivat koji je u sebi spojio imena dva predratna kluba! Sa ovim rogobatnim imenom klub živi dve godine a onda dobija ime Croatia, tj. Kroacija. Sve to nailazi na bunt navijača, koji organizuju proteste, ne mire se sa promenom imena kluba i žele nazad Dinamo. Sve ove promene imena prate i promene grba, i ne zna se koji od njih je bio veći estetski promašaj. Najzad, tek posle smrti Franje Tuđmana, glavnog zagovornika promene imena iz Dinamo u HAŠK Građanski i Kroaciju, navijači uspevaju u svojoj nameri i klub se od 2000. opet zove Dinamo. Ako je već klub bio primoran da menja ime, kao osnovni deo identiteta, a pri tom i grb, pohvalno je što navijači nisu pristali na „friziranje“ istorije, te su vatreno zagovarali vraćanje imena pod kojim je klub postigao najveće uspehe. Od te 2000. godine Dinamo nosi opet dobro poznato ime, a pre nekoliko godina u prefiks je dodato GNK, kao omaž Građanskom: GNK Dinamo. Paradoksalno je da danas Dinamo, koji je u SFRJ važio za hrvatski nastrojen klub, u svom prefiksu nema pridev „hrvatski“, dok to HNK ima Hajduk, kojeg je javnost, uz Partizan, ubrajala u jugoslovenski orijentisane klubove.

Crvena zvezda

OK, znamo da je Zvezda prva na večnoj tabeli SFRJ šampionata, ali kakav bi ovo bio blog o Partizanu kada bi Zvezda bila prva? Malo ozbiljnije – komšijama ama baš niko normalan ne poriče da su bili najuspešniji po rezultatima, i da su osvojili Kup šampiona, i na tom trofeju im svaka čast. Kriza identiteta Crvene zvezde se ne ogleda u vizuelnim promenama, već u novokomponovanom tumačenju sopstvene istorije. Paradoksalno je da ovaj klub u poslednjih dvadeset godina gradi nekakav novi identitet, „frizira“ istoriju,izmišlja nepostojeće titule, prikazuje sebe kao „klub reakcije i građanstva“ ili „jedan od stubova srpstva“. Priča deluje komično kada se samo pročita ime kluba – Crvena zvezda, a simbol srpstva!? Da ne pominjemo osnivače i kasnije klupske funkcionere, od šefa OZNA Krcuna, preko čelnika republičke Vlade, Draže Markovića, ili drugih šefova komunističke policije, poput Nikole Bugarčića. Dodajmo na to i ljude drugih nacionalnosti, poput predsednika SD Crvena zvezda, Slavka Komara, ili Alije Krpa, postaje nejasno čemu služi to suludo prekrajanje istorije jednog velikog kluba. „Zvezda, Srbija, nikad Jugoslavija“, slogan je navijača Zvezde, ali zahvaljujući upravo toj Jugoslaviji i igračima svih nacija a ne samo Srba, od Hrvata preko Makedonaca do muslimana, Zvezda je postigla te 1991. najveći uspeh u svojoj istoriji. Dakle, nadrealno je negirati Jugoslaviju na taj način, a dičiti se peharom KEŠ-a iz Barija, i tadašnjom Crvenom zvezdom kao najjugoslovenskijim fudbalskim projektom ikada. Upravo ovo je i najveći pokušaj veštačke promene korena ovog kluba, i ti pokušaji nisu samo plod navijačkih razmišljanja, već se diktiraju s vrha kluba, od vremena Cvetkovića, preko Lukića pa sve do Terzića.
Vizuelno, Crvena zvezda je redizajnirala grb 1995, ali se nije odrekla dotadašnjeg amblema već ga je inkorporirala u novi, ali je početkom novog veka vraćen stari grb. Pre nekoliko meseci na taj grb je dodata treća zvezdica, na osnovu odluke FSS da se Zvezdi prizna pobeda na kvalifikacijama iz 1946. kao osvajanje titule prvaka države! Pošto je te 1946. Spartak pobedio na kvalifikacijama u AP Vojvodini, proističe da Crvena zvezda ne priznaje celovitost Srbije i da smatra da Vojvodina nije njen sastavni deo. Pada srpstvo u vodu kada se juri za trofejima, pa makar i lažnim. Zanimljivo je da je pokretač ovog cirkusa isti onaj koji je kao čelnik OFK Beograda bez blama prisvojio istoriju predratnog BSK-a.

Partizan

I najzad, naš klub, 27 puta prvak države, drugi na večnoj tabeli SFRJ, vicešampion Evrope iz 1966. Partizan je svoju „krizu identiteta“ pregurao krajem pedesetih godina prošlog veka. Ali, ta promena klupskih boja i grba nije bila uslovljena političkim promenama (sve se to dešavalo u socijalističkoj Jugoslaviji) već željom klupskih čelnika da klub dobije prepoznatljiv vizuelni identitet. Tako je nastala crno-bela boja Partizana, a u skladu sa njom izmenjen je i grb. FK Partizan je grb sa prefiksom JSD (Jugoslovensko sportsko društvo) nosio od 1960. pa sve do jeseni 1996, kada ga je zamenio isti taj grb, samo sa natpisom Fudbalski klub. Nije u pitanju nikakvo odricanje od JSD, već je fudbalski klub jednostavno počeo da nosi svoj grb, a ne grb celog sportskog društva. Naravno, sportsko društvo, JSD Partizan, je zadržalo grb sa JSD prefiksom. Grb FK Partizan je 2008. dobio dve zvezdice na vrhu, mada je za veliki broj navijača to detalj koji baš i nije bio neophodan – smanjuje veličinu grba i natpisi na grbu su daleko manje uočljivi.

Crno-bela boja je ostala, i zvezda u grbu. Partizan nema grb nekog predratnog prethodnika da bi se pozvao na njega, naš klub je osnovan 04.10.1945. i nijednom, hvala Bogu, nije poželeo da prekraja sopstvenu istoriju, da se poziva na istoriju BSK-a, na primer. Za razliku od nekih klubova, kojima je zvezda bila sporedni detalj u grbu (Dinamo, Sarajevo…), kod Partizana je ona centralni deo grba, uz baklje, i njeno odstranjivanje i zamena za nekakve orlove, srpsku trobojku ili glavu tigra, bilo bi za ogromnu većinu navijača Partizana klasična blasfemija. Doslednost ovom grbu ne znači ideološko opredeljenje – Partizan je odavno prerastao ideološki okvir iz kojeg je nastao. Poštovanje zvezde u grbu i buktinja, je poštovanje prema sopstvenoj istoriji i vremenu u kojem je klub osnovan. Taj grb je preživeo sve epohe i postao simbol za sebe, prepoznatljiv širom sveta, nedavno smo videli i Old Traford ukrašen grbom Partizana.

S vremena na vreme, pojave se glasovi koji požele da „lopata“ (alternativni grb, tačnije značka nastala u proleće 1966.) postane osnovni grb Partizana, ali srećom, u žestokoj su manjini. A ovi što u Partizanov grb stavljaju orlove, samo su neuspeli prepisivači mitomanije iz komšiluka koja se, nadamo se, nikad neće primiti na našem delu Brda. Bivšim i sadašnjim čelnicima FK Partizan možemo zameriti mnogo toga, ali ipak, jedna stvar im se mora priznati: nikome od njih nije palo na pamet da menja ime kluba, da menja klupski grb do neprepoznatljivosti, da se odriče crno-bele boje ili da prekraja ili falsifikuje sopstvenu istoriju. A grb, delo Branka Šotre, je preživeo sva iskušenja. Partizan nema razloga da menja latinicu ćirilicom, jer u sebi ima oba pisma. I time pokazuje otvorenost ka svima, bez obzira na to kojim jezikom ili pismom se služe. Ćirilično ПАРТИЗАН na desnoj, istočnoj strani grba, da ga upozna zapadna, i latinično PARTIZAN na levoj, zapadnoj strani grba, da ga pročitaju sa istoka. Savršeno. Ili, što bi rekli u kolevci fudbala, perfect from the beginning.

Tekst priredio: Aleksandar Pavlović

7 comments
  1. Mister X

    Sjajan pregled, mala studija skorojevicizma i ludila balkanskih domorodaca.
    Beograd-Srbija-Jugoslavija, nas moto, u inat domacim i budalama iz susedstva.

  2. Vlada

    Zar nisu naši stavili neki nakaradni grb u prodavnicu na staadionu? Obrada nečijeg je u pitanju, ne sećam se tačno. Inače, naš je grb najlepši na svetu to će svako objektivan reć, i najmoćniji.

  3. cbnostalgija

    Tako je, u radnji na Terazijama stoji ona nakaza od stilizovanog grba Šapekoensea, ili kako se već zove onaj klub čiji su igrači stradali u avionskoj nesreći. Koliko znam, ne stoji klub iza toga već neko ko u franšizi drži tu radnju, ili šta već. Ali slažem se da bi tu nakaradu trebalo ukloniti.

  4. Igor N

    Ovde primetim0 tekst o crvenoj zvezdi koji nam govori sasvim suprotno od onoga što nam srbski nacisti govore unazad trideset godina?
    Ako je sfrj bila zemlja srboždera tita u kojoj su samo srblji patili i bili svuda i svagde gaženi i ugnjetavani, kako to da srbska CZ osvoji toliki broj trofeja
    a ne tamo neki klubovi iz splita zagreba sarajeva, skopja, titograda, lublane… zajedno?
    inače kad će se jednom napisati otvoren tekst-članak da je crvena zvezda osvojila prvo mesto 91 u bariju zahvaljujući lovi iz Zajma za srbiju! zanimljivo kako svi ćute o toj “sitnici“?

    hvala za dobro obrađenu temu (njazad neko se usudio) u nadi da će toga biti još
    jer je i odličan pokazatelj ljudske bezgranične gluposti ….

  5. Igor N

    Ovde, pošto je reč o moći koju je imala zvezda u sfrj, treba izneti i slučaj ivana ivanovića. Zvezda moćna, uzima odličnog fudbalera stevu ostojića od niškog radničkog ispred nosa fk partizan?
    Tu aferu pisac složi u knjigu ‘’crveni kralj’’? I onda kreće primena super moći zvezde: Ivan dobija otkaz na radnom mestu profesora gimnazije u kuršumliji, zatim mu sud daje dve godine pržuna…
    A svašta mu oblikovali mislim na roman, da vređa tita, sfrj I td. Što nema blage veze sa tekstom? No zvezda je moćna i zabrani knjigu da se ne bi čitalo o mutljavini srbske zvezde a pisac trajno zabranjen kao čovek?
    Živ i danas preko osamdeset godina uguglate ivan ivanović, pisac i saznate više…

  6. Kiza

    Ovakve tekstove bi mogao da citam dan i noc, sve pohvale autoru, bravo! ps: ja volim ove nase varijacije na grb (sa orlom nemanjica, sa tigrom , sa pit bulom… i lopata mi je draga) na to sam uvek gledao kao na neku navijacku zanimljivost/raznolikost neku ideju neku inspiraciju, svidjala mi se ta mogucnost sto imamo takav grb sa kojim sve nekako moze da se uklopi, sta znam nikad to nisam shvatao ozbiljno i uvek sam bio svestan kako nas pravi grb izgleda zasto je takav i bez trunke nekog dvoumljenja da takav treba i da ostane, pozdrav

  7. Vlado

    Realno nije što je naš, ali grb Partizana je unikatan i najlepši. Lep mi je stari grb Željezničara našeg prijateljskog kluba, ako se ne varam oni su imali dve varijante. Grb sličan sadašnjem gde umesto lopte bila petokraka i grb koji je gore prikazan pored dve novije varijante.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *