Intervju

Aleksandar Paunović: „Vozili smo linijom Mocine odanosti Partizanu“

Dvanaesti dan juna 2025, Sava Centar. Desetine i desetine bivših fudbalskih asova, pre svega iz Partizana ali ne samo iz redova „crno-belih“, zatim mnoge javne ličnosti, novinari, navijači Partizana…

Na jednom mestu, a da to nije fudbalski teren, susreli su se Saša Ilić, Nenad Bjeković, Dragan Džajić, Ilija Zavišić, Zvonko Živković, Zvonko Varga, Ljubiša Tumbaković, Dževad Prekazi, Dušan Savić, Vladimir Petrović Pižon, Zoran Filipović, Ivan Tomić, Miodrag Radović, Bajro Župić, Slobodan Rojević, Stanislav Karasi, Mitar Mrkela, Zoran Slavnić, Predrag Pašić, Vlado Čapljić, Slađan Šćepović, Rade Bogdanović, Ivan Tomić, Vuk Rašović, Gordan Petrić, Ivica Kralj, Danko Lazović, Goran Trobok, Đorđe Svetličić, Miralem Sulejmani…neko će nepravedno biti zaboravljen, ali bez loše namere, jer oči su uhvatile samo deo prisutnih. Kada bi neko sabirao samo reprezentativne nastupe prisutnih asova, bila bi to jedna ozbiljna publikacija.

Sve njih okupio je veoma lep povod – premijera dokumentarnog filma o legendarnom asu Partizana, Momčilu Vukotiću, pod imenom „Moca, jedna od najlepših fudbalskih priča“, u režiji i produkciji Aleksandra Paunovića, po scenariju Miloša Šaranovića i Aleksandra Paunovića, i uz direktora fotografije Filipa Jasnića. Režiser filma, Aleksandar Paunović (navijačima Partizana još od ranije poznatiji kao Sale Rus), naš je sagovornik.

Dejan Vukotić i Aleksandar Paunović, foto: partizan.rs

Crno-bela nostalgija: –  Sale, ako imamo u vidu premijeru tvog filma „Moca, jedna od najlepših fudbalskih priča“, broj gostiju koji je bio prisutan, kao i samu organizaciju, možemo reći da je ovo kruna tvog dosadašnjeg rada. Kako je sve počelo, kada si se zainteresovao i otkrio u sebi želju i talenat da se baviš ovim poslom?

Aleksandar Paunović : – I moj utisak je da je ovaj film kruna mog dosadašnjeg rada i karijere, jer u avgustu će biti dvadeset godina kako sam počeo sa svojim prvim radovima, i kada su me neki ljudi, prepoznavši nekakav talenat, ohrabrili da nastavim sa tim radom. Sama ljubav prema ovom poslu potiče još iz detinjstva, kada sam kao mali bio zainteresovan za fotografiju, za kamere, pa je sve ovo ustvari spoj te dve ljubavi – prema Partizanu i prema fotografiji i filmu.

– Naravno, suvišno je reći da si veliki navijač Partizana. Pre filma o Moci, uradio si i dokumentarac o Draganu Manceu. Koliko je teško kontrolisati u sebi tu emotivnu stranu i svesti ličnu naklonost ka takvim asovima na neku meru koja u filmu neće preći u patetiku?

– Da, veliki sam navijač Partizana, Partizan je moja prva ljubav i otkako sam svesno biće, sve je vezano za naš klub. To traje do današnjeg dana, ljubav prema Partizanu je plod mog odrastanja, koje se odvijalo kroz utakmice i radio-prenose. Oduvek sam želeo da saznam nešto više o našim legendama, mada ne volim tu frazu “legende”, pa ću reći – veličinama kluba, koje nisam mogao da gledam uživo. Što se tiče upletenosti emocija u filmu, ja mislim da svi ljudi koji se bave nekim kreativnim poslom moraju imati dosta emocija u sebi, pa isto važi i za mene. Taj odnos emocija i patetike se poništava upravo mojim prisustvom na tribini, a na njoj nema mesta za patetiku. Možda je to razlog zašto uspevam da emocije nikad ne odu u patetiku.

– Deplasirano je pitanje „zašto film o Moci“, jer svi znamo ko je bio Momčilo Vukotić. Kada se kod tebe pojavila definitivna odluka da na filmu ovekovečiš sećanje na Partizanovog velikana?

– Ovaj film o Moci, o jednoj najlepšoj fudbalskoj priči, namestio se sam od sebe. Moca Vukotić je svojevremeno bio jedan od učesnika i sagovornika u filmu o Draganu Manceu, i slušajući ga tada, shvatio sam koliko je on kao čovek veliki u svojoj skromnosti. Do tada sam već znao, pričajući sa mnogim bivšim asovima Partizana, da je bilo mnogo dobrih igrača u našem klubu, ali da je najveći od njih, po mišljenju većine –  Momčilo Vukotić. Eto, prošlo je osamnaest godina od tada, i prilikom rada na filmu o Draganu Manceu, ja sam Moci Vukotiću iskazao ideju da jednog dana napravim film o njemu. Posle osamnaest godina to obećanje je realizovano, i dok sam živ pamtiću momenat završnog aplauza na premijeri filma.

Detalj sa snimanja filma, foto: Aleksandar Paunović

– Imao si privilegiju da Mocu upoznaš uživo? Znamo da je bio srdačan, prijatan, blag, dobronameran…imaš li kakvu anegdotu ili priču iz tih susreta?

– Ponosan sam što sam imao tu privilegiju, što sam sedeo i pričao sa Mocom Vukotićem. Moca je bio satkan od skromnosti, topline i dobronamernosti, imao sam utisak da sedim sa čovekom koji je slučajni prolaznik, toliko je bio jedna nenametljiva i skromna osoba. Tu sam naučio jednu veliku lekciju, kako se ponašaju ljudi koji su istinske veličine, a da svoj značaj nikada ne ističu u prvi plan. Od nekih zanimljivosti koje bih izdvojio, a da sam saznao od Moce lično, to je da je još kao dete dolazio na tadašnji Stadion JNA, gde je, osim fudbala, gledao i bokserske mečeve – ring je bio na atletskoj stazi a publika je bila smeštena na južnoj tribini. Odlazio je kao dete da gleda i Partizanove utakmice u vaterpolu (na Topčideru) i u hokeju na ledu (na Tašmajdanu). Partizan je kod njega bio utemeljen duboko kroz porodicu, kao stvar kućnog vaspitanja.

– Koliko ti je rad na filmu o Moci približio vreme u kojem je on igrao, da li si uspeo da osetiš duh tog vremena kao i tadašnjeg fudbala?

– Svakako da je sam rad na filmu meni približio to vreme. Ako su gledaoci u filmu to osetili, onda se nadam da sam uspeo. Ja sam uvek na neki način zavideo ljudima koji su bili svedoci tog vremena, koji su mogli da prisustvuju tadašnjim fudbalskim utakmicama, sa desetinama hiljada gledalaca, kada je odnos publike i igrača bio srdačniji i prisniji.

– Uspeo si, zajedno sa saradnicima i ekipom, da uradiš nešto vredno poštovanja: osim bivših Mocinih saigrača iz Partizana i igrača iz kasnijih generacija (Bjeković, Pejović, Zavišić, Radović, Prekazi, Klinčarski, Trifunović, Vermezović, Stevanović, Ilić…), u filmu se pojavljuju i najveći asovi tadašnjeg jugoslovenskog fudbala – Džajić i Savić (Crvena zvezda), Šurjak (Hajduk), Zajec (Dinamo), Pašić (Sarajevo), Baždarević (Željezničar) i Enver Marić (Velež)! Tu su i ljudi iz sveta umetnosti – Dušan Kovačević, muzičari Vlada i Bajka, slikar Nebojša Đuranović… Praktično si okupio krem tadašnjeg domaćeg fudbala na jednom mestu, ali i ljude iz ostalih profesija koji su bili vezani na neki način za Vukotićev život. Koliko je bilo teško ili lako doći do svih ovih ljudi i angažovati ih da uzmu učešća u filmu?

– Koncept filma je od starta meni bio izazov. Poznavajući karijeru Moce Vukotića, jasno je da je njemu u prvom planu bilo da Partizan beleži dobre rezultate. Fudbalski tim se sastoji od jedanaest igrača na terenu, pa je moja ideja bila da kroz Mocinu priču, ispričam i neke bitne događaje iz istorije Partizana. Tako se u filmu pojavljuju mnogi bivši asovi, počevši od Vlade Pejovića, koji je sa Mocom bio od malih nogu, u mlađim kategorijama Partizana pa sve do prvog tima, preko Bjekovića, Zavišića, Trifunovića, Prekazija, Klinčarskog, koji je u samom vrhu po broju nastupa za Partizan a poput Moce je skroman i nenametljiv, pa sve do tadašnjih mlađih igrača  s početka osamdesetih, koji su Vukotićem bili saigrači na zalasku njegove karijere.

Rešili smo da u filmu učestvuju i Mocini tadašnji veliki rivali, iz drugih klubova, ali su istovremeno bili njegovi saigrači iz reprezentacije. Nije bilo teško ubediti ih za razgovor – moj utisak je da niko nije odbio učešće u filmu, samo je u nekim momentima bilo sporno pitanje termina, ali svi su se sa zadovoljstvom odazvali. Jednostavno, ta energija koja je na neki način putovala od prve ideje za film pa sve do kraja i premijere, bila je toliko pozitivna i ujednačena, kod svih nas. Od ljudi koji su napravili film, preko saradnika, do svih onih koji su na bilo koji način pomogli prilikom realizacije filma.

 

Ekipa filma sa asovima - Ivicom Šurjakom, Enverom Marićem i Velimirom Zajecom, foto: Aleksandar Paunović

– Pretpostavljam da je rad na ovom filmu neminovno nosio sa sobom i „kopanje“ po arhivama i dokumentaciji. Iznenadio si nas sa par video-snimaka iz sezone 1977/78, ako se ne varam, ali i pojavom Vlade Pejovića u filmu, čoveka koji je sa prestankom karijere otišao u zaborav ljubitelja fudbala. Da li si ti, kroz rad na filmu, otkrio nešto što nisi znao, bilo o Moci Vukotiću, Partizanu ili tadašnjem fudbalu uopšte?

 –Za sebe mogu da kažem da sam fudbalski kolekcionar, to je moj hobi, posebno kada je FK Partizan u pitanju. Tim pre mi je bilo lakše, jer sam celoj priči pristupio sa dobrim poznavanjem materije. Znamo da postoje problem oko video-dokumentacije, neke stvari koje su bile zabeležene više ne postoje, poznat nam je slučaj da ne postoje snimci sa tri uzastopna derbija Partizana protiv Crvene zvezde iz  sezona 1976/77  i 1977/78, a u sva tri je Partizan pobedio. Ali, došli smo do Mocine izjave pred derbi u proleće 1978, kao i izjave našeg tadašnjeg trenera  Ante Mladinića o Moci Vukotiću. Postoji momenat koji me je učinio srećnim, a to je da sam tokom pretrage po internetu naišao na neku vrstu albuma jednog čoveka iz Stare Pazove, popunjenog Mocinim fotografijama i izjavama. Na kraju je taj album završio kao poklon u rukama Dejana Vukotića, Mocinog sina, kao poklon za njegov 50. rođendan.

Od zanimljivosti, izdvojio bih da je Moca, kao kapiten, osvojio tri titule prvaka Jugoslavije sa Partizanom (1975/76, 1977/78, 1982/83) a bilo mi je čudno da postoji samo jedna fotografija Vukotića kako podiže šampionski pehar, i to ona iz 1983. Mislim da smo ti i ja baš to komentarisali. Ako znamo da je titula 1975/76 osvojena u poslednjem kolu, da je pehar dodeljen na startu naredne sezone, a da je Vukotić tu narednu sezonu proveo u vojsci, jasno je zašto nema fotografije iz 1976. Ali, zašto nije podigao pehar u poslednjem kolu 1978, kada je još pre te utakmice protiv Sarajeva bilo jasno da je Partizan i matematički novi šampion?

Onda sam, preko isečaka iz novina saznao da je Moca u momentu dodele pehara posle utakmice protiv Sarajeva već bio pod tušem. Kada su ga pozvali da primi pehar za prvaka, odmahnuo je rukom, rekavši “Ma nema veze…hajde Pero, idi ti i podigni pehar”, pa je tako Petar Borota bio taj koji je te 1978. u ime kluba prvi primio pehar za šampiona Jugoslavije. Eto, Moca je tri puta kao kapiten doveo Partizan do titule prvaka, a samo jednom je podigao pehar.

– Realno, premijera filma je bila prvorazredni fudbalski događaj – prisutno je bilo preko trideset bivših fudbalera Partizana (skoro svih generacija), klupski čelnici, istaknuta delegacija Crvene zvezde (i na tome im svaka čast, najiskrenije), zatim Predrag Pašić koji je lično došao i to u Mocinoj majici… Usled svega toga, smatraš li da je premijera filma prošla nekako „ispod radara“ u medijima?

 –Imao sam privilegiju i čast da premijera bude održana u Sava Centru, a ovo je idealna prilika da se zahvalim porodici Vukotić, koja je na sve moguće načine doprinela da se film dovede do kraja, uključujući i održavanje premijere. Još jednom, puno hvala i Dejanu i Nikoli, Mocinim sinovima, i celoj porodici Vukotić!

Što se tiče same premijere i ljudi koji su došli, ja se danas, dok gledam fotografije, čudim gde su mi svi ti ljudi promakli, jer u stanju ushićenosti mnoge nisam ni primetio to veče. Bilo je puno ljudi iz sveta fudbala, sporta, društvenog života. Slažem se da je delegacija našeg najvećeg rivala bila na zavidnom nivou i iskreno im se zahvaljujem na tome. Kad je u pitanju Predrag Pašić, tu majicu sa Mocinim likom smo mu poklonili kad smo išli kod njega u Neum radi snimanja razgovora za film, a sama činjenica da je u toj majici došao na premijeru govori dovoljno o njegovom poštovanju i za ovaj događaj i pre svega za Momčila Vukotića.

Medijsko pokrivanje premijere bilo je možda skromno iz razloga što smo mi, kao autori filma, u dogovoru sa porodicom Vukotić, rešili da tako bude. Da sam događaj bude isti onakav kakva je bila i Mocina karijera – bez buke, prenaglašavanja, bez “hajpa”, što bi mladi danas rekli. Mišljenja sam da nije kasno za medijski osvrt na film, jer film će tek biti prikazivan za širu publiku, a ovo je bila premijera.

– Šta je za tebe osnovna ili najvažnija nit koja se provlači kroz priču o Moci Vukotiću? Njegov kvalitet i doprinos Partizanu? Vernost klubu i povratak u Partizan kada je bilo najteže? Njegove ljudske osobine? Ili si želeo da sve to objediniš?

 –Ideja filma je bila da se Momčilo Vukotić prikaže kao akter jedne od najlepših fudbalskih priča. Kao neko ko je rođen u Beogradu, uvek sam imao posebno poštovanje prema ljudima koji su u sportu postigli neka velika dostignuća a rodom su iz Beograda. Eto, Sale Đorđević je možda najbliži tom nekom uzoru karijere kakva je Vukotićeva, ako posmatramo košarku. Sa razlikom što je Moca od najmlađih nogu bio u Partizanu. I mislim da je ta vernost najvažnija nit koja se provlači kroz film. Ne mogu da kažem da je bilo šta bilo teško, jer smo od početka pratili liniju po kojoj treba da se vozi, a ta linija je bila Mocina ljubav i odanost prema Partizanu. A njegova ljubav prema “crno-belima” bila je bezuslovna, i u tome leži njegova veličina.

– Koliko si osetio olakšanje kada je film završen, odnosno kada se završila premijera?

 – Izvesno olakšanje sam osetio, a tremu nisam imao pred premijeru, osim kad sam se obratio publici pred početak filma, jer sam mnoge, tu prisutne ljude, posmatrao na televiziji, u štampi, još kao dete. Ovo je najlepši trenutak moje karijere, a kada se film završio i aplauz krenuo, ostao sam zakucan za stolicu. Taj osećaj sreće je neopisiv.

– Imaš li u glavi ideju za naredni film? Da li bi opet prikazao biografiju nekog od naših bivših asova ili bi se bavio nekim događajima iz klupske istorije?

 – U šali sam rekao da je ovo jedan od mojih poslednjih radova u vezi Partizana i da je vreme za penziju u tom smislu. Možda je to šala ili izraz emotivne ispražnjenosti. Ljudi koji me znaju, imaju u vidu da se bavim profesionalno i drugim stvarima osim fudbala i Partizana, pre svega dokumentaristikom. Ali nikad se ne zna, ima toliko ljudi koji su zadužili Partizan i koji zaslužuju da se ovekoveče kroz dokumentarni film. Ja bih, možda, više voleo da neko mlađi krene mojim stopama, da mu ja budem eventualno mentor, pa da taj neko novi napravi neki film o nekoj drugoj ličnosti bitnoj za Partizan.

– Mnogi navijači Partizana se interesuju kada i gde će moći da pogledaju film, imaš li ti neku precizniju informaciju?

 – Još nemamo precizne informacije oko toga. Utisak nekih ljudi koji su bili na premijeri a profesionalno su vezani za televiziju, bio je da film zaslužuje da se nađe na programu RTS-a, a ja lično imam tu želju. Videćemo kako će teći cela priča oko distribucije filma, a svakako da će navijači Partizana biti blagovremeno obavešteni gde će i kada moći da pogledaju film.

– Za kraj, uz čestitke što si zajedno sa saradnicima ostavio ovo materijalno sećanje na velikana kao što je Momčilo Vukotić, jedan lični utisak – pogodili ste sa naslovom. Naime, Mocin sportski i životni put, karijera, karakter, ali i broj ljudi koji je učestvovao u filmu ili došao da uveliča premijeru, svedoče da je ovo zaista jedna od najlepših fudbalskih priča. Jednim povodom, a to je karijera velikog Moce, promovisano je sve ono najbolje što fudbal može da donese. 

 – Još jednom, hvala na srdačnim čestitkama, kao i na pomoći i podršci od strane Vašeg sajta, a posebno na informacijama koje su nam pomogle da budemo precizni prilikom realizacije filma.

Više puta sam istakao, i opet ću – Momčilo Moca Vukotić je jedna od najlepših fudbalskih priča, a za mene najlepša, jer je njegova karijera sinonim za Partizan. Njegova čista i bezuslovna ljubav prema Partizanu treba da bude primer mlađim naraštajima, deci Partizana koja su na putu da budu asovi našeg kluba. Kako treba da se ponašaju, kakav pristup treba da imaju prema našem svetom grbu, našem crno-belom dresu…

U Partizanu treba da ostave pečat, a tek kasnije, kad nešto vrate Partizanu, onda da razmišljaju o inostranim angažmanima. Momčilo Vukotić je najsvetliji primer kako se postaje fudbalska veličina. Na kraju, zahvalio bih se na pozivu za ovaj intervju, pozdrav svim pratiocima “Crno-bele nostalgije”!

Vukotić, poslednji put sa trakom, na svojoj poslednjoj utakmici za Partizan, pored Mehmeda Baždarevića, 30. maja 1984. Foto: FK Partizan
Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *