Najnovije
Blog

Dan posle

Sredinom osamdesetih sam u bioskopu gledao film „Dan posle“. U vreme hladnog rata, zategnutih odnosa Moskve i Vašingtona i zveckanja nuklearnim oružjem, ovaj film je bio prikaz atmosfere u jednom američkom gradiću dan nakon eksplozije nuklearne bombe. U najkraćem – ništavilo i katastrofa.

Ako pitate većinu navijača Partizana, njihova osećanja su u prvih nekoliko sati po završetku tragične utakmice u Hagu, gde je Partizan u samom finišu ispustio velikih 2-0 protiv AZ Alkmara, bila identična pustoši koju je ostavila nuklearna bomba. Šok, neverica i ništavilo.


Ipak, sada kada glave nisu toliko vrele, a rane ipak počinju da zarastaju, mogao bi se i razmotriti onaj pravi „dan posle“, ne katastrofičan i apokaliptičan (jer utakmica u Alkmaru, koliko god šokantna, na globalnom planu ne znači niakakav crni scenario za klub) već onaj „dan posle“ u kojem se pokušava naći pouka za dalje. I naravno, ima mnogo stručnijih i pozvanijih da o tome misle, ovo je ipak navijački ugao. Uz osvrt na istorijska dešavanja koja su i ovog puta neizbežna.

Remi protiv drugoplasirane ekipe holandskog šampionata sigurno nije loš rezultat, ni bruka, kakvih je Partizan imao napretek na svojim evropskim utakmicama. Razlog zašto je ovaj rezultat toliko teško pao svima u Partizanu, od igrača do navijača, je taj što je Partizan odigrao jednu od najboljih utakmica u svojoj istoriji posle 1966, ali je svojevrsnim fudbalskim samoubistvom u poslednjih desetak minuta prosuo sve ono dobro do tada učinjeno. Izmakla je šansa za prolaz u sledeću fazu, što i nije toliko pogodilo navijače, koliko način na koji je Partizan prokockao veliku prednost od 2-0.

Istorija samoubistava

Ako se samo malo detaljnije udubimo u istoriju FK Partizan, videćemo da ovo nije prvi put. Naprotiv, istorija Partizana obiluje fudbalskim samoubistvima, prokockanim prednostima i ispuštanjima skoro već osvojenih bodova. U ovoj kratkoj retrospektivi neće biti pomenuti mnogi mečevi u kojima je Partizan poražen, tesno ili ubedljivo (Kroacija, Rapid, Fljamurtari…), čak ni dvomeč protiv Artmedije (jer, uprkos velikoj dominaciji Partizan ni jednog momenta nije imao prednost). Ovo su samo utakmice u kojima je Partizan neshvatljivo ispustio već viđenu pobedu ili plasman u dalje takmičenje, pre svega svojim teškim kiksevima, glupostima ili gubitkom koncemtracije:

Partizan – Real Madrid 1-2, finale KEŠ 1965/66

Partizan je jedan od retkih klubova koji je poveo u finalu Kupa šampiona, a da je na kraju izgubio. Ali, svakako je jedini klub koji je poveo u drugom poluvremenu finala a izgubio utakmicu, i jedini je istočnoevropski klub (druga dva su Steaua i Crvena zvezda) koji je dao gol u finalu, a da to finale nije osvojio! Steaua je posle 0-0 sa Barselonom 1986. slavila posle penala, isto kao i naše komšije u Bariju protiv Olimpika. Partizan je tog 11. maja 1966. poveo u 55. minutu golom Vasovića, i nije uspeo da sačuva prednost u narednih 35 minuta, izgubivši sa 1-2. Toliko blizu titule prvaka Evrope…

Dinamo (Drezden) – Partizan 2-0, KEŠ 1978/79

Posle superiorno osvojenog šampionata Jugoslavije 1977/78, Partizan je startovao u Kupu šampiona, pod vođstvom sjajnog stručnjaka Ante Mladinića. Prvi meč u Beogradu je završen pobedom „crno-belih“ sa 2-0, uz mnoštvo propuštenih prilika i nestanak struje i prekid, pa nastavak. U revanšu, već u 9. minutu, Borota hvata jednu loptu i onda – prekid filma. Borota neshvatljivo spušta loptu na travu, gleda ka saigračima u napadu. Pritrčava Derner i plasira loptu u mrežu, poklon je tu, pa zašto ga ne iskoristiti? Do kraja, Partizan prima još jedan gol, a posle izvođenja penala, prilikom kojih je Partizan takođe imao prednost, Dinamo se plasira u sledeće kolo. Tako je završena evropska sezona od koje se mnogo očekivalo.

Partizan – Porto 1-1, Kup UEFA 2000/01

Poveli smo golom Rankovića i pobeda nad velikim protivnikom je već bila izvesna. Igrala se nadoknada utakmice, a onda je, iz naoko bezazlene situacije, naš igrač Velimir Ivanović propustio da isprati svog rivala kraj aut libije. Epilog se zna, centaršut do Penje i lopta nekako prelazi liniju. U revanšu, Partizan se i definitivno oprašta od Evrope.

Slavija – Partizan 5-1, Kup UEFA 2002/03

Posle izvrsne igre u Beogradu i pobede od 3-1, u revanšu u Pragu kao da je nastupala grupa turista, a ne profesionalnih fudbalera. Poraz od 1-3, pa produžeci, u kojima Partizan prima još dva gola i biva eliminisan. Katastrofalna igra skoro cele ekipe.

Lacio – Partizan 2-2, Liga UEFA 2004/05

Sjajan početak u Rimu, Partizan je poveo 2-0 golovima Pjera Boje. A onda, nekakav strah od pobede se uvukao u četu Vladimira Vermezovića, pa je na kraju jedva isčupano 2-2. Partizan je na kraju izborio plasman u sledeću fazu a Lacio nije, ali je ostao žal za velikim „skalpom“, a Lacio je tih godina bio sila u evropskom fudbalu.

Partizan – Makabi Petah Tikva 2-5, kval. Lige UEFA 2005/06

Posle pobede u Izraelu od 2-0, Partizan gubi sa 2-5 u Humskoj, u jednoj od najmisterioznijih utakmica ikada odigranih. Po završetku ovog meča kreće veliko nezadovoljstvo navijača, lomovi u upravi kluba, smena trenera…

Partizan -Livorno 1-1, Liga UEFA 2006/07

U sezoni u kojoj su trener Ješić i ne baš srećno selektirana ekipa bili ostavljeni na cedilu i od navijača, Partizan vodi protiv Livorna, ekipe iz Kalča, a onda u nadoknadi vremena, u akciji iz očaja, golman gostiju Amelija izjednačava rezultat!

Genk – Partizan 2-1, kval.Lige šampiona 2011/12

Sve kreće sjajno po Partizan – domaći ostaju sa igračem manje, zbog crvenog kartona, a onda Babović pravi neverovatnu stvar: iako je u 41. minutu dobio žuti karton, već u 48. minutu pravi oštar i totalno nepotreban faul na 70 metara od sopstvenog gola. Gubimo prednost igrača više, kasnije ipak dolazimo u prednost, ali Genk izjednačuje i sa penala dolazi do pobede od 2-1.

Partizan – Genk 1-1, kval.Lige šampiona 2011/12

Partizan uspeva da dođe u prednost golom Tomića, ali početkom drugog poluvremena Miljković rukom zahvata loptu koja ide od gola. Penal, izjednačenje, Partizan biva eliminisan iz kvalifikacija.

Partizan – Šamrok 1-2, plej-of Lige Evrope, 2011/12

Odmah po eliminaciji od Genka, Partizan igra dvomeč sa Šamrokom za ulazak u Ligu Evrope. Posle 1-1 u Dablinu, revanš je izgledao kao formalnost, Partizan brzo dolazi u prednost a onda propušta sijaset povoljnih prilika, od kojih je ona Jovančićeva bila idealna. Kazna stiže – Šamrok uspeva da izjednači, a u produžecima i da slavi sa 2-1! Šok.

Partizan – Ludogorec 2-2, kval. Lige šampiona, 2014/15

Drugi put u dve godine Partizan se sastao sa bugarskim prvakom. Sezonu ranije „crno-beli“ su eliminisani, a te 2014/15, u Razgradu je bilo 0-0. U Beogradu, Ludogorec vodi sa 2-0, ali Partizan na krilima publike uspeva da stigne do 2-2. A onda, Branislav Trajković pravi neverovatnu glupost i na sudijine oči udara protivničkog igrača. Crveni karton, Partizan sa igračem manje ne uspeva da stigne do pobede i biva eliminisan.

Partizan – Augsburg 1-3, Liga Evrope 2015/16

U grupnoj fazi Lige Evrope, Partizan beleži pobede u Alkmaru i Augsburgu. U poslednjem meču, protiv Augzburga u Humskoj ulici, sve što je bilo potrebno je da Partizan ne izgubi sa 1-3. Posle gola Abubakara,cilj se činio dostižan. Augzburg izjednačuje krajem poluvremena, i onda kao da su svi naslutili kakav će biti kraj. Nemci dolaze do prednosti od 2-1 koja ipak vodi Partizan u narednu fazu. Činilo se da više ništa loše ne može da se desi. Brašanac promašuje idealnu šansu za 2-2, a Andrija Živković veoma glupo dobija drugi žuti pa crveni karton. Sa igračem manje, Partizan bezglavo juri u poslednji napad, bez ikakve potrebe, odmetnuo se napred i štoper Fabricio. Kazna stiže u poslednjim sekundama, Bobadilja daje gol i Augzburg ide dalje…

Partizan – Dinamo Kijev 2-3, Liga Evrope 2017/18

Zbog neodgovornog ponašanja publike, Partizan ovu utakmicu igra bez prisustva publike. Ipak, sjajno poluvreme i prednost od 2-0 za naš tim. U nastavku kao da izlazi sasvim druga ekipa, sa nultim samopouzdanjem, uz pregršt kikseva i loših poteza. Dinamo preokreće situaciju i pobeđuje sa 3-2.

To je crni bilans Partizana do ove sezone. A u njoj, odlično pamtimo prvu utakmicu protiv AZ Alkmara, kada je Partizan imao igrača više i prednost od 2-1, pa ipak primio gol. U revanšu još pogubnija situacija, opet sa igračem više, ali ovog puta Partizan prima čak dva gola u finišu. Neverovatno naivan gol Alkmara u 88. minutu je u trenu srušio čitavu koncepciju Partizana, ekipa je u tom momentu totalno psihički potonula, pa je drugi gol bio neminovan.

Možemo se setiti i 100. derbija iz maja 1995, kada Partizan dominira i vodi, a onda neshvatljivo gubi utakmicu. I ovih petnaest nabrojanih utakmica je dovoljno da se vidi da je nagli gubitak koncentracije, ali i nedisciplina u evropskim mečevima Partizanova konstanta. Nije Partizan jedini kome se to dešava, ali da se tolika gomila grešaka i gluposti ponavlja u kontinuitetu, i to u mečevima u kojima Partizan već ima pozitivan rezultat – to je zaista teško naći kod nekog drugog kluba. Očigledno je da je potreban mnogo veći rad na polju psihološke pripreme igrača, a možda i selekcije, u kojoj bi se pažnja obratila ne samo na fudbalske kvalitete igrača, već i na njihov psihološki profil, snagu volje i mentalitet.

Zatim, Partizan kao klub često kroz istoriju nije umeo da prepozna značaj trenutka, ni one utakmice koje su mogle da preokrenu istoriju kluba. Klasičan primer takvog stava je Brisel 1966, kada je svako od igrača išao na meč kako je hteo – neko avionom, neko kolima, kada je igračima dozvoljeno da dan pre utakmice satima šopinguju, kada su vrata Partizanovog kampa kod Brisela bila otvorena za razne menadžere i mešetare, kada se više mislilo ko će obuti „Adidasove“ a ko „Pumine“ kopačke, i gde će ko nastaviti karijeru. Klub se često prema evropskim utakmicama odnosio po matrici „ako pobedimo – odlično, ako ne pobedino – šta sad, dešava se“. Falio nam je oduvek kao klubu taj mentalitet fudbalskog predatora, ambicija da se u svakom meču ide do kraja.

Još jedan primer je put u Sekešfehervar 1984, kada je posle antologijskog dvomeča protiv Kvins Park Rendžersa naša ekspedicija otišla u Mađarsku sa izrazito potcenjivačkim stavom prema Videotonu i dobila pet golova u mreži. A te sezone se moglo i u završnicu Kupa UEFA – Željezničar je igrao polufinale, a Videoton došao do finala.

Možda ima nešto i u odnosu nas navijača, jer ne sme se gajiti kult manjine, gubitništva, „crne ovce“, otpadnika…jer, da se ne lažemo, nijedan klub, pa ni Partizan, ne stiče navijače takvim narativom, već uspesima i pobedama. Partizan nikada ne bi uspeo da održi ovoliki broj navijača da nije bilo čuvene 1965/66 i dominacije Evropom, sve do finala, pa pobeda u derbijima, brojnih trofeja u prvenstvu i nacionalnom kupu. Velike utakmice i velike pobede su put kako se pridobijaju navijači, osim faktora porodičnog nasleđa.

Kako posle AZ Alkmara?

Svakako, ali nipošto katastrofično. Ovo nije momenat koji određuje sudbinu kluba – Partizan bi, teoretski, i da je pobedio u Hagu, mogao kiksnuti protiv Astane, ili pobediti Astanu uz pobedu Alkmara u Mančesteru, i opet se naš klub ne bi plasirao u narednu fazu. Ovo nije poraz u polufinalu ili finalu takmičenja, a nije ni poraz na startu, koji ruši sveže i tek zacrtane planove.

Partizan je mnogo uradio samim plasmanom u Ligu Evrope, čime su obezbeđena značajna sredstva za klub. Molde je bio Partizanova prekretnica, na kojoj je „parni valjak“ skrenuo na pravi kolosek. Odličnim nastupima u ovom takmičenju podignuta je cena mnogim igračima, pa se tako od letošnje ponude Lacija od pet miliona evra za Strahinju Pavlovića, došlo do priča da Monako za našeg štopera nudi dvostruko više. Pa, ako direktor kluba žali za pet miliona od sledeće faze, neka razmisli koju cenu bi imao Pavlović da Partizan nije ušao u Ligu Evrope. Na stranu višemilionski iznos od UEFA za plasman u ovo takmičenje.

Model Partizanove igre je znatno poboljšan, modernizovan i unapređen, a sve u svrhu rezultata. Samo zlobnik ili apsolutna neznalica mogu tvrditi da Partizan ne igra korisno, efikasno, brzo i moderno. Brzina i presing su postali temelj Partizanove igre. Ovaj stručni štab je napravio ogroman korak napred u odnosu na mart, kada je ekipa preuzeta. Koliko god nam bilo teško posle Haga, to je neosporna činjenica. Da, bilo je kikseva u domaćem prvenstvu, ali pomislimo kakvu ligu igramo, i da u Evropi imaju svoje loše dane i Bajern, i Real, i Juventus…samo Zvezda nema loš dan. Pa i kada ga ima, tu su sudije da nekom očiglednom krađom dovedu državnu miljenicu do pobede, kao juče protiv Voždovca, ili ranije protiv Inđije, Napretka, Rada…a Partizan je tu i takvu Crvenu zvezdu poništio u derbiju.

Ono što svakako raduje je glas koji dolazi s vrha kluba, da pozicija Save Miloševića i njegovih asistenata nije uopšte predmet razmatranja. Mnogo puta u prošlosti Partizan se opredeljivao za nerazumne i nagle „seče knezova“ i na osnovu jedne ili par lošijih igara smenjivao ljude koji su imali viziju. Primer Ante Mladinića iz 1978. je dovoljno poučan.

Projekat koji je započeo Savo Milošević sa svojim asistentima je proces, u kojem jedno prolazno vreme ne sme biti parametar za konačne odluke. A baš ako ćemo realno, Partizanovo prolazno vreme je više nego dobro za ovih devet meseci od kako su oni preuzeli ekipu. Potrebno je vreme da ekipa usvoji novi model razmišljanja, igre, a pri tom su skoro svi ti igrači zatečeni, a klub je ostao bez nekih planiranih pojačanja u smiraj prelaznog roka. Stranci koji su dovedeni su upravo nosioci novog modela igre i potpuno su opravdali očekivanja, a tu ubrajamo i Sumu, koji je kod Miloševića preporođen, dok prethodna dva trenera nisu baš najbolje znala šta i kako s njim.

Da vam je neko u martu ili junu rekao da će Partizan ući u Ligu Evrope, biti do poslednjeg kola u igri za plasman u nokaut fazu, da će ga sudija sprečiti da u Beogradu protiv Mančester Junajteda ne dođe makar do remija, i pri tom odigrati samo jedan istinski loš meč – protiv Mančestera u gostima, da li biste bili nezadovoljni?

Naravno, na tom putu ima kikseva, grešaka i loših procena. Ekipa se nekoliko puta stihijski prepuštala sudbini (revanš protiv Malatije, finiš u Moldeu, već opisani zlokobni finiš u Hagu). U Beogradu, protiv AZ-a, zamerano je Miloševiću što je i pri 2-1 bio ofanzivan pa primio gol, sada mu se zamera i to što je u Hagu na 2-0 pojačao odbranu. Fudbal je zato divna igra, jer ne postoje univerzalna rešenja niti gotovi obrasci. Prvi gol AZ-a, posle kojeg nastaje raspad Partizanove igre, nastao je upravo u momentu kada je formacija Partizana bila veoma visoko postavljena, a ne odbrambeno ili bunkeraški – nešto slično izjednačujućem golu Alkmara u Beogradu.

Screenshot YouTube

Skromni utisak autora teksta je da Partizanovo samoubistvo u Hagu nije usledilo zbog pogrešnih izmena, već pre svega zbog totalnog pada koncentracije i tog gola u 88. minutu. U tom momentu raspada se cela koncepcija, ekipa psihološki pada, i tu je iluzorno pričati da li je morala baš ova ili ona izmena. Ova utakmica je bukvalno bila preslikana utakmica Salcburga i Crvene zvezde, kada jedna ekipa dominira a onda neshvatljivo ispušta pobedu. Čak je i prvi gol Alkmara identičan prvom golu naših komšija u Salcburgu! Na stručnom štabu, ali i klubu, je da taj psihološki aspekt posebno unaprede.

Sada je, a i inače je nemoralno vređati bilo koga, od trenera pa do golmana Stojkovića. Taj isti Stojković nam je doneo mnogo bodova u prošlosti, stavljao glavu na kocku prelaskom u Partizan, a o ponižavajućem statusu Partizana u domaćem fudbalu je javno govorio i onda kada su neke naše „legende“ i „naša deca“ glasno ćutali. Ako ćemo da pričamo o odgovornosti Stojkovića, a onda možemo i o odgovornosti navijača, jer sa 30.000 ljudi na stadionu i u mnogo vrelijoj atmosferi, možda bi onaj prvi meč protiv Alkmara u Beogradu bio dobijen?

Naredni mečevi u domaćem prvenstvu, ali posebno poslednji meč Lige Evrope protiv Astane, biće lakmus papir da li je ekipa krenula da ispravlja greške. Ukoliko se meč protiv Astane shvati tek kao otaljavanje posla na kraju Lige Evrope a ponašanje ekipe bude u stilu „sudija, sviraj kraj“, biće to dugoročno, veći poraz nego šokantna eliminacija u Hagu. I znak da smo ostali u blatu balkanskog mentaliteta, u ulozi večitog mediokriteta.

Ali, ako se taj poslednji meč protiv Astane shvati kao da je prvi, i kao da je to početak novog ciklusa (uz nezaobilazni faktor da se tom pobedom mogu steći bitni bodovi za koeficijent i pristojna sredstva za klub), znaćemo da je Partizan na pravom putu. Mentalitet pobednika se gradi upravo na takvim utakmicama – kada pobeđuješ i onda kada ti ta pobeda naizgled ne donosi mnogo. A mnogo takvih, „malih“ pobeda, neminovno dovode do situacije da u nekom idućem Hagu bez ikakvih problema zapečatimo pobedu.

Autor: Aleksandar Pavlović

Fotografija preuzeta sa partizan.rs, autor Miroslav Todorović

One comment
  1. Vladimir Jovicic

    Partizan igra najlepsi fudbal jos od vremena Ivice Osima.
    Iza sebe imamo Ligu Evrope u kojoj smo nadigrani samo u Mancesteru.
    Igrali smo i izgubili smo.
    Igracemo i pobedicemo.
    Napred Partizan!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *