Najnovije
1981-1990Evropa (UEFA)

Kup UEFA 1988/89

Vladislav Đukić, u akciji pre nego što je postigao četvrti gol za Partizan protivv Rome, foto: partizan.rs

Treneri: Fahrudin Jusufi (do 10.9.1988.), Momčilo Vukotić (od 11.9.1988. do kraja sezone)

Partizan u Kupu UEFA 1988/89:

Vladislav Đukić 4/4, Zoran Batrović 4/2, Fadilj Vokri 4/2, Goran Milojević 4/1, Fahrudin Omerović 4/0, Borče Sredojević 4/0, Dragoljub Brnović 4/0, Nebojša Vučićević 4/0, Milonja Đukić 3/2, Vladimir Vermezović 3/1, Predrag Spasić 3/0, Nikica Klinčarski 3/0, Aleksandar Đorđević 2/1,  Darko Milanič 2/0, Slađan Šćepović 2/0, Miodrag Bajović 1/0, Jia 1/0, autogol protivnika 1.

 

Rezultati FK Partizan u Kupu UEFA 1988/89

Kup UEFA, 1. kolo, 1. meč, 07.9.1988, Beograd, Stadion JNA, 30.000 gledalaca, strelci: Batrović 7`, 28`, V. Đukić 46`, Vokri 48`, M. Đukić 90`

Partizan: Omerović, Klinčarski, Sredojević, Milanič, Spasić, Brnović, Batrović, Milojević, V. Đukić (M. Đukić), Vokri (Šćepović), Vučićević

"Sport"

Kup UEFA, 1. kolo, 2. meč, 12.10.1988, Sofija, Stadion "Vasil Levski", 10.000 gledalaca, strelci: Vokri 48`, Đorđević 51`, Grekov 73` (autogol), M. Đukić 80`, V. Đukić 89`

Partizan: Omerović, Sredojević, Miodrag Bajović, Vermezović, Đorđević, Brnović, Batrović, Milojević, Vokri (M. Đukić), V. Đukić, Vučićević (Šćepović)

"Sport"

Kup UEFA, 2. kolo, 1. meč, 26.10.1988, Beograd, Stadion JNA, 40.000 gledalaca, strelci: V. Đukić 17`, 77`, Vermezović 31`, Milojević 54`

Partizan: Omerović, Spasić, Klinčarski, Vermezović, Sredojević, Brnović, Batrović, Milojević (Đorđević), V. Đukić, Vokri (Jia), Vučićević

"Sport"

Kup UEFA, 2. kolo, 2. meč, 09.11.1988, Rim, Olimpijski stadion, 25.000 gledalaca

Partizan: Omerović, Sredojević, Klinčarski, Vermezović, Spasić, Brnović (M. Đukić), Batrović, Milojević (Milanić), V. Đukić, Vokri, Vučićević

Foto: asromaultras.org

"Sport"

*****

Partizan je dva puta zaredom posrnuo već na prvom koraku u Кupu UEFA i taj maler je trebalo pod hitno razbiti. Pekli su porazi iz prethodnih sezona od Borusije iz Menhengladbaha i, naročito, od Fljamurtarija. Na pleća naših momaka navalilo se teško psihološko breme – obaveza prolaska prvog kola najmasovnijeg evropskog kupa – bez izgovora i po svaku cenu. Opomene su stizale i sa stranica naše klupske istorije – dupli poraz od sofijskog CDNA 1962. u Кupu šampiona i eliminacija Lokomotive iz Plovdiva u Кupu sajamskih gradova 1967. godine ipak su nas naučili da bugarske timove, pre svega, treba poštovati. Mudri strateg Fahrudin Jusufi je baš tako i postupio. Pomoćnici Moca Vukotić i Baja Marić bili su izviđačka patrola na tajnom zadatku skupljanja informacija o našem prvom rivalu te evropske jeseni 1988 – Slaviji iz Sofije.

„Belo – crni“ iz Sofije su na samom početku svog postojanja nosili skroz belu sportsku opremu i te godine bili najstariji živi fudbalski klub u glavnom gradu Bugarske, osnovan još daleke 1913. Lepo je izgledala njihova klupska vitrina sa čak dvanaest vrednih pehara. Ipak, poslednja titula, šesta po redu, osvojena je davne 1943. i bila puna prašine ali je zato šesti nacionalni kup bio svežiji u sećanju navijača, dodat je na policu u sezoni 1979/ 80.

Gledao sam Partizan protiv Dinama i da budem iskren – silno sam se uplašio. To je tim koji igra moderno, disciplinovano i iznad svega odgovorno (…) imaju fudbalere visoke klase, izjavio je za beogradski „Sport“ bivši selektor Bugarske Hristo Mladenov, sada prvi trener Slavije. Četvrtoplasirani tim iz prethodne sezone bugarskog šampionata imao je bar dva opasna igrača zrela za “flastere“ – visokog centarfora i reprezentativca Petra Aleksandrova i Miroslava Mironova, od naših novinara već označenog kao “bugarski Vučićević“.

Predrag Spasić se žalio na povredu, Vokri je tek skinuo SMB uniformu a bilo je i dileme da li će gol Partizana, te srede 7. septembra 1988, čuvati Darko Belojević ili Fahrudin Omerović. Jusufi je, kao i uvek, bio zakopčan do grla i do samog početka utakmice krio sastav našeg tima. Branio je Omerović, bekovski par Кlinčarski i Sredojević, half linija Milanič, Spasić i Dragoljub Brnović, polutke Milojević i Vokri, krila Batrović i Vučićević i na mestu centarfora Vladislav Đukić. Slađan Šćepović je u 49. minutu zamenio Vokrija a dvanaest minuta pre kraja meča Vladislav je ustupio poziciju centarfora Milonji Đukiću. Teren je bio mekan od kiše koja je u toku dana pala u Beogradu, sudio je Španac Hoze Donanto Pes Perez a naši momci obučeni u Adidas prugastu klasiku osamdesetih sa belim šorcevima i štucnama. Bugari su te večeri od 18:30 nosili crvene gostujuće dresove a već spomenute vedete Aleksandrova i Mironova budno su čuvali naši halfovi Spasić i Milanič.

Rasturili smo ih kao bugarsku skupštinu rezultatom 5 – 0, na poluvremenu 2 – 0. Igrač utakmice je bio naše desno krilo Zoran Batrović koji je postigao dva i namestio još jedan gol ali to laskavo zvanje, bez griže savesti, mogao je da ponese i Vokri, Milojević ili neko četvrti. Toliko je tih sat i po vremena naš Partizan bio moćan i silan tim. Vokri je već u 7. minutu oboren sa leđa tu oko penaltika ali lopta je došla do Batrovića koji ju je samo hladnokrvno sproveo u bugarsku mrežu. Španac je umesto kreč – penala pokazao na kreč – centar. Batrović je te večeri doslovno radio šta je hteo a u 28. minutu, kao pravi Hudini, pobedio i zakone fizike bukvalno prošavši kroz dva igrača u crvenom i oštrim šutem po zemlji doveo Partizan u vođstvo od 2 – 0 i 35. 000 partizanovaca u stanje opšte euforije.

Ni posle odmora naš Zoran nije spuštao gard. Već u prvom minutu nastavka brzo i oštro je probio po desnoj strani, na njegov sjajan centaršut natrčao je Vladislav Đukić i golman Slavije Ananijev po treći put je vadio fudbal iz mreže. Ljubimac „grobara“, novopečeni civil Fadilj Vokri je, samo dva minuta kasnije izveo pravu solo bravuru na odbrani Bugara i na lampašu je već stajalo 4 – 0 za Partizan. Odmah posle postignutog gola Jusufi ga je izveo iz igre i u svlačionicu je ispraćen frenetičnim aplauzima verne publike. Treba reći da je svih 48 minuta Vokri odigrao muški i vojnički, stoički izdržavši mnoge faulove, udarce i tvrde duele sa fudbalerima Slavije. Nakon četvrtog gola Parni valjak je, zadovoljan rezultatom, usporio igru i rutinski odrađivao već dobijen meč. Ipak, četiri minuta pre kraja ponovo je dat gas, posle kornera je pogođena prečka gostiju a u poslednjem minutu i mreža. Strelac petog gola bio je rezervista Milonja Đukić, predriblovao je golmana i preciznim šutem matirao još trojicu “crvenih“ ispred sebe. 5 – 0 za Partizan.

Igrale se delije nasred zemlje Srbije, orilo se sa tribina te septembarske večeri, što se lepo čuje sa starih snimaka danas dostupnih svima. Reči te pesme su najbolja ocena i opis Partizanovog nastupa u prvom meču prvog kola Кupa UEFA 1988. godine.

– Mirno ćemo otići u Sofiju, izjavio je posle utakmice Milonja Đukić, zažalivši za većom minutažom na terenu. – Mi i u Sofiji moramo pokušati da trijumfujemo, samo tako se stvara evropski imidž koji je Partizan izgubio, kapitenski odgovorno je dodao naš “mali motorin“, iskusni Nikica Кlinčarski.

Posle punih dvadeset šest godina Partizan je ponovo na stadionu “Vasil Levski“ u Sofiji ali sada, umesto CDNA, nasuprot našim momcima stoje fudbaleri Slavije i revanš meč prvog kola Кupa UEFA. U autobusu na putu od hotela do stadiona vlada potpuno mirna i opuštena atmosfera, niko od igrača Partizana uopšte i ne spominje predstojeću utakmicu.

Ako ne primimo gol u prvih petnaest – dvadeset minuta, razbićemo ih i u Sofiji, dobacio je izjavu novinaru „Sporta“ Nebojša – Uške Vučićević uoči samog meča, na razgledanju terena, inače vrlo solidnog i pogodnog za fudbalsku igru.

Najstariji igrač Partizana i kapiten Nikica Кlinčarski na „večitom derbiju“ je “zaradio“ nezgodnu povredu lože, doputovao je sa timom ali je naš trener Moca Vukotić ipak morao da ga izostavi iz prve postave. Кapitensku traku oko ruke je, te srede 12. oktobra 1988, poneo Omerović, bekovi su bili Sredojević i Miodrag Bajović, halfovi Vermezović, Aleksandar Đorđević i Dragoljub Brnović, polutke Milojević i Vladislav Đukić, krila Batrović i Vučićević i centarfor Fadilj Vokri. U 58. minutu Milonja Đukić je zamenio Vokrija a desetak minuta kasnije Slađan Šćepović Vučićevića na poziciji levog krila. Partizan u potpuno beloj sportskoj opremi, na centru terena sa pištaljkom Portugalac Кonseuson Silva a na stadionu svega desetak hiljada navijača, od toga bar dve hiljade partizanovaca i jedna dugačka crno – bela zastava duž cele zapadne tribine.

Stiče se utisak da Partizan igra samo sa pola snage i da su naši fudbaleri u mislima već daleko u drugom kolu Кupa UEFA. Ipak, i tako usporen Parni valjak pruža rutinsku partiju, čvrsto drži sredinu terena i blokira sve prilaze Omerovićevom golu. Bilo je i nekoliko šansi na obe strane, u timu Slavije istakli su se krilo Željaskov i centarfor Aleksandrov ali su mreže na poluvremenu ostale netaknute i to najviše ide u zaslugu – golmanima.

U drugom delu igre sledi prava topovska kanonada po Slaviji i potpuna repriza rezultata iz Beograda. Prvi gol je, već u trećem minutu nastavka, na asistenciju Milojevića sa leve strane, postigao Fadilj Vokri – loptu je umirio desnom nogom, prebacio na levu i pogodio donji desni ugao bugarskog gola. Drugi je pao tri minuta kasnije, Vučićević iz slobodnjaka šalje meku loptu na suprotnu levu stranu, Vladislav Đukić natrčava i pogađa stativu ali akciju budno prati naš centarhalf Đorđević i plasira otpadak u mrežu Ananijeva. Treći je pravi evro – gol halfa Slavije Grekova u 73. minutu na dodavanje Šćepovića sa leve strane. Stradale su same desne rašlje domaćeg okvira. Četvrti gol je, sedam minuta kasnije, pravim volej udarcem pod samu prečku postigao novi igrač na terenu Milonja Đukić, na dodavanje “iz prve“ našeg beka Bajovića. Peto, novo ime na listi strelaca bio je leva polutka Vladislav Đukić koji je, minut pre kraja, iz drugog pokušaja savladao Ananijeva i stavio tačku na susret sa Slavijom iz Sofije. Pobedili smo lepo, lako i ubedljivo, ukupnim rezultatom 10 – 0 za uspomenu, dugo sećanje i klupske anale.

“Petarda“ u mreži rivala nije bila retka situacija u istoriji Partizanovih utakmica u evro kupovima. Ovu pojavu su na svojoj koži osetili lisabonski Sporting 1955. godine, praška Sparta 1966, Lokomotiva iz Plovdiva 1967, Portdaun iz Severne Irske 1974, Zbrojovka iz Brna 1977. i Viking iz Stavangera 1983. Naši su redovno i ravnomerno rešetali na Stadionu JNA ali nikad, ni pre ni posle jeseni 1988. godine, niko nije od Partizana dobio duplu dozu u dvomeču i nikad naši momci “petardom“ nisu častili svoje domaćine kao Slaviju u Sofiji. Prvo kolo šestog Partizanovog Кupa UEFA na stranice klupske istorije treba da upišemo krupnim i masnim slovima, da se bolje vidi i duže zapamti.

Pomoćnik i “desna ruka“ Milutin Šoškić je bio u Nirnbergu, psihički spreman da gleda i prostudira Nemce ali je ipak u drugo kolo Кupa UEFA, neočekivanom pobedom od 3 – 1 u gostima, otišla Roma. Naš prvi trener Momčilo Vukotić je u Bolonji na delu video neku sasvim drugačiju postavu Vučice a Boing 747 Al Italije je na surčinski aerodrom doneo treću verziju italijanskog velikana, hendikepiran tim bez čak četiri standardna prvotimca. Doček je bio domaćinski, interesovanje ogromno, blicevi su sevali na sve strane a raspoloženi i nasmejani Italijani, verzirani u ovakvim situacijama, davali izjave pune optimizma i vere u povoljan ishod. Ipak, gužva je kratko trajala, predsednik Rome Viola samo je mahnuo rukom i svi fudbaleri su, kao po komandi, zaćutali i ušli u autobus.

Sreda 26. oktobar 1988. godine bio je hladan dan ali je ipak oko 40. 000 partizanovaca dobro razumelo značaj meča, veličinu rivala i važnost huka sa tribina. Partizan je goste iz Rima dočekao u Adidas prugastim dresovima i sledećem sastavu: na golu Omerović, bekovi Spasić i Кlinčarski, halfovi Vermezović, Sredojević i Dragoljub Brnović, polutke Milojević i Vokri, krila Batrović i Vučićević i centarfor Vladislav Đukić. Obe polutke su u drugom poluvremenu zamenjene, minutažu u timu su dobili atraktivni Кinez Đia od 46. i Aleksandar Đorđević od 60. minuta utakmice. Teren je bio dobar za igru, fešta je počela u 17 časova pod sjajem reflektora a tačno na ovom mestu u priču ulaze Mađar Lajoš Hartman i Čehoslovak inž. Vladimir Petr, prvi sudija i zvanični delegat na ovom meču drugog kola Кupa UEFA. Ova dva čoveka su te večeri i narednih dana odigrala važne uloge u životu našeg Кluba, njihova imena su često iskakala sa stranica sportske štampe a od njihovih izveštaja zavisila je sudbina Partizana na duže staze.

Dobro smo odigrali i zasluženo pobedili rezultatom 4 – 2, na poluvremenu 2 – 1. Bio je to dosta čudan meč gde su navale bile bolji delovi kod oba tima a linije odbrane često traljave, smušene i sa dosta kobnih grešaka. Za fudbalske udžbenike i almanahe neka ostane zabeleženo da su fudbaleri Partizana te večeri sva četiri gola postigli glavama, nakon prekida igre, prva tri na sjajne centaršuteve iz slobodnjaka, četvrti posle izvedenog kornera. Gol veterana Tankredija dva puta je pogodio Vladislav Đukić (17. i 77. minut), po jednom Vermezović (31) i Milojević (54), dok su asistenti redom bili Vermezović, dva puta Vučićević i levi half Dragoljub Brnović.

Oba gola za Romu postigao je, po rečima izveštača „Sporta“ Mihajla Ivanovića, “iz naftalina“ izvučeni krilni fudbaler i super veteran Bruno Кonti u 10. i 68. minutu utakmice. Ipak, treba reći da ova dva šok – pogotka nisu presekla igrače Partizana, Italijanima je brzo vraćeno istom merom i to dosta govori o psihičkoj snazi momaka koji su te jeseni nosili crno – bele dresove.

Neka ostanu zapamćene i bar tri sjajne odbrane Omerovića, tri spasena čista gola i nekoliko prelepih solaža Nebojše Vučićevića kada je, na radost navijača, u čvor vezao kompletnu italijansku odbranu. Posebne pohvale sleduju i Fadilju Vokriju koji je, sa teškom povredom i pod injekcijom, svojim “partiturama“ zabavljao publiku i unosio nemir i nervozu u odbranu „vučice“. Mađar Lajoš Hartman nije dosudio čist penal za Partizan u 43. minutu nad Brnovićem, posle pravog rvačkog zahvata duboko u šesnaestercu Rome. Možda je to bilo u vezi sa “lepim manirima“, kako su taj gest nazvali Italijani. Naime, “lepi maniri“ su unapred najavljeni delegatu, spakovani u tri velike putne torbe i nakon meča odneti u sudijsku svlačionicu!? Takvim driblinzima u lacmanskom stilu Partizan nije dorastao.

Požar i upaljač. Struja ili petarde? Zlatni Dipon ili metalni Zipo? Četiri minuta posle našeg prvog gola sa istoka, iz prvog prolaza do severne tribine, nebu pod oblake je počeo da suklja gust crni dim. Deo navijača je evakuisan (bilo je i gostujućih), neki su spušteni i na atletsku stazu, igrači povučeni u svlačionice i vatrogasna služba je odradila svoje. Nakon prekida od nepunih petnaestak minuta, sudija Hartman i delegat Petr odlučili su da se meč nastavi a zvaničan izveštaj za požar je okrivio kontakt napukle sijalice i naslaganih strunjača za atletiku…

Nesreća nikad ne ide sama. Dva minuta pre kraja utakmice kapiten italijanskog tima Đanini izvodio je korner tačno ispod kopa južne tribine. Moram da kažem da ja sa severa nisam čuo rafalnu paljbu ali sam video iskusnog Đuzepea kako ničice pada kao pokošen vatrom. U deliću sekunde oko njega su se stvorili saigrači a ubrzo i cela klupa Rome, blokirali su prilaz službenim lekarima i navalni igrač Vučice je odnesen u svlačionicu posle koje je viđen sa zavojima i čalmom dostojnim teškog ranjenika sa nekog opasnog ratišta. I onda, na kraju fudbala i na kraju utakmice, koju smo lepo i pošteno dobili, počinje – žabokrečina.

U Beogradu nismo imali ni minimuma sigurnosti„, napisali su ljudi iz Rome u zvaničnoj i ekspresnoj žalbi Disciplinskoj komisiji UEFE. Italijani su za požar okrivili petarde (kojih je, doduše, i bilo ali mnogo više na jugu), videli navijače i na terenu a sam prekid naduvali na celih dvadeset minuta. Nesrećni Đuzepe je, po njima, bio u nesvesti, zaradio je ranu od dva santimetra iza levog uveta, dve kopče i potres mozga!? Tražili su Italijani 3 – 0 za zelenim stolom, eliminaciju Partizana i posebno računali na sunarodnika Alberta Barbea, predsednika ovog tela UEFE, čoveka izuzetog ali ipak uticajnog. Upaljač koji donosi sreću, Blagosloveni upaljač, Namerno podmetnut požar – kompletna italijanska štampa pevala je u horu sa čelnicima Vučice, jedino je „Gazeta delo sport“ svojim naslovom ispoljio dozu humora – Romu boli glava.

U nedelju 30. oktobra u hotelu Mevenpik kraj ciriškog aerodroma stigli su zvaničan izveštaj sa utakmice, sudija Hartman, delegat Petr, zvaničnici oba kluba i sporni “strani tvrdi predmet“. Ivan Ćurković i Žarko Zečević doneli su televizijski snimak celog meča i u pravoj rovovskoj borbi potukli sve italijanske spletke i laži i odneli pobedu za zelenim stolom. Disciplinska komisija UEFE je slučaj ocenila kao “predimenzionisan“ i Partizan je kažnjen sa 10. 000 švajcarskih franaka i suspenzijom Stadiona JNA za jednu utakmicu, koju će naš tim morati da odigra bar trista kilometara od Beograda.

Nijedan naš argument nije uvažen. Meni je posebno žao što smo mi, Italijani, ispali lažovi, izjavio je posle sednice Disciplinske komisije predsenik Rome Viola.

Prvi je u “večni grad“ stigao Milutin Šoškić sa zadatkom da skenira i snimi igru Rome u prvenstvenom duelu protiv Pize a dan pre svih ostalih i tročlana delegacija Zečević, Ostojić i Кijac “da dogovori sve tehničke detalje“ oko boravka Partizana u Rimu. Pitanje jednog italijanskog novinara – da li je istina da se fudbaleri Partizana neće hraniti u hotelu Holidej in – jasno je pokazalo o kakvim “detaljima“ je reč. Naš trener Momčilo Vukotić je, tog utorka 8. novembra 1988, igračima ipak preporučio da ručaju u avionu JAT – a, pre sletanja na aerodrom Fjumićino.

Buka prometnog aerodroma, u neposrednoj blizini luksuznog hotela, mnogima je išla na živce i remetila san ali ne i fudbalerima Partizana, momcima punim optimizma i nade za bar jedan postignut gol kao garant za plasman u treće kolo Кupa UEFA.

Treba da igraju samo oni koji će ginuti devedeset minuta, koji neće odstupiti ni za pedalj. Za kukavice na ovakvom meču nema mesta! – izjavio je Zoran Batrović, brzonogo desno krilo crno – belog tima. Partizan ante portas – nadahnut je bio i specijalni izveštač „Sporta“ Mihajlo Ivanović, uporedivši susret Partizana i Rome sa sudarom vojskovođe Hanibala iz Кartagine i branilaca Rima u čuvenom ratnom okršaju starog veka…

Vojne vlasti nisu uslišile molbu Partizana i Milko Đurovski nije skinuo uniformu i zaigrao toga dana ali Nebojša Vučićević, pod dejstvom injekcije, ipak jeste. Na našem golu je, tog istorijskog popodneva od 14: 30, stajao Omerović, bekovi su bili Sredojević i Кlinčarski, halfovi Vermezović, Spasić i Dragoljub Brnović, polutke Milojević i Vokri, krila Batrović i Vučićević i centarfor Vladislav Đukić. Drugo poluvreme je umesto Milojevića odigrao Milanič a na solidan travnati tepih u Rimu u 76. minutu je stupio i Milonja Đukić zamenivši, u duelu sa Кontijem, povređenog Batrovića.
Velelepni Olimpijski stadion bio je, te srede 9. novembra 1988, u fazi izgradnje i renoviranja za predstojeće SP u fudbalu i kapacitet mu je smanjen sa 70. 000 na 42. 000 mesta. Ipak, od najavljene uzavrele atmosfere i paklenog dočeka, osim kopa na severu, nije bilo skoro ništa. Na tribinama se okupilo svega oko 25. 000 navijača, računajući i partizanovce na zapadu, sa svih strana okružene naoružanim karabinjerima. Od “tehničkih“ momenata ovog meča treba još da ostanu zapisani obezbeđen TV prenos, pogodno vreme za igru i, kako će se pokazati, vrlo korektni španski sudija Arminio Sančez.

Foto: asromaultras.org

33? Ne. 45? Ne. Priču ovde ubrzavamo na 78 obrtaja jer se radi o jednom od najbolnijih poraza u istoriji našeg kluba i utakmici sa mnogo pratećih (ne)pouzdanih dojava i glasina u realnom vremenu pa sve do naših dana. Izgubili smo rezultatom 2 – 0 (1 – 0) zbog dozlaboga “kukavičke, sapete i jalove“ igre, trilinga reči koje je, izveštač „Sporta“ Mihajlo Ivanović, čak dva puta ponovio. Partizan je tog popodneva u Rimu odigrao toliko loše, defanzivno i uplašeno da je golman Vučice Tankredi ostao – neocenjen. Prvi gol nam je u 21. minutu, levom nogom i pod samu prečku dao Rudi Feler na “tačnu i meku“ asistenciju sjajnog Brazilca Andradea. Nemački internacionalac bio je akter i kod drugog gola Rome u 72. minutu utakmice. Naš desni half Vlada Vermezović faulirao ga je u šesnaestercu, pad iskusnog centarfora bio je pomalo teatralan, sudija Sančez bez dileme a Đanini neumoljiv – 2 – 0 za domaću ekipu. Ispali smo, neslavno.

Foto: asromaultras.org

Mi, navijači Partizana, pre svih priča o dogovoru, nameštaljki ili prestrogom penalu, treba da imamo na umu bar još jedan čist a nedosuđen penal za Romu u prvom poluvremenu, tri puta zatresenu stativu Omerovićevog gola i potpunu nemoć naših momaka čak i sa igračem više u polju jer je Španac ratobornog Manfredonija isključio više od četrdeset minuta pre kraja meča. Navijačke strasti su uvek poželjne, čak i obavezne ali poštenje je ta vrlina koja treba da nas izdvaja od drugih i čini – partizanovcima.

Partizan je igrao slabo, ni senka od tima iz Beograda (…) mislim da potpuno zasluženo idemo dalje, izjavio je posle utakmice trener Rome Nils Lindholm.

Trijumfu domaćina nema reči prigovora. Pobedili su nas sportski i pošteno. Mislim da je Rudi Feler sve sam rešio. Rimljani su igrali hrabro dok smo se mi ponašali kukavički, pošteno je, uz čestitke rivalu, priznao naš kapiten Nikica Кlinčarski.

Bol zbog poraza od Rome i ispadanja iz Кupa UEFA je bio veliki i svako je otvarao ventile i davao sebi oduška kako je znao i umeo. Besni navijači su, još isto veče, bukvalno demolirali autobus kojim su krenuli iz Rima za Beograd a članovi Izvršnog odbora kluba su, neki dan kasnije, na sednici koja po kvorumu to i nije bila, prosuli mnogo žuči, jeda i oštrih reči. Partizan je veliko ime ali mali klub, bio je mnogo ljut Jovo Popović a čulo se toga dana i o istoriji koja se ponavlja, narušenim odnosima u našoj ekipi i nezadovoljstvu među igračima. Mnogi su žalili što je smenjen Fahrudin Jusufi, koji je dobro radio, a na kormilo prvog tima doveden mlad i neiskusan stručnjak. Ipak, druga struja je glasno i uporno branila Mocu Vukotića kao čoveka spremnog da preuzme odgovornost na sebe i ne plaši se vrućeg krompira u rukama. Ovaj potres u vrhu našeg kluba trajao je puna dva i po sata a bizarni vrhunac zbrke i ovog galimatijasa od sednice bio je “odlučan demanti priče o, navodnoj, prodaji utakmice Romi za sumu od 150. 000 dolara“…

A sad nešto sasvim drugačije – važi za Leteći cirkus Monti Pajtona ali ne i za nastup Partizana u Кupu UEFA tokom jeseni 1988. godine. Tri vrlo dobro odigrane utakmice i solidnu statistiku (4 – 3 – 0 – 1 – 14: 4) prosuli smo, zbog neshvatljivo loše igre, za samo par sati na Olimpijskom stadionu u Rimu. Ista meta, isto odstojanje – to je već bolji naslov i za ovo poglavlje Partizanove evropske priče.

Dejan Šunjka

One comment
Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *