Najnovije
1981-1990Evropa (UEFA)

Kup UEFA 1987/88

Trener: Fahrudin Jusufi

Partizan u Kupu UEFA 1987/88: 

Goran Stevanović 2/1, Fadilj Vokri 2/1, Fahrudin Omerović 2/0, Aleksandar Đorđević 2/0, Ljubomir Radanović 2/0, Srečko Katanec 2/0, Admir Smajić 2/0, Nebojša Vučićević 2/0, Milorad Bajović 2/0, Vladimir Vermezović 2/0,  Nikica Klinčarski 2/0, Miodrag Bajović 1/0, Jovica Kolb 1/0, Slađan Šćepović 1/0, Milko Đurovski 1/0.

 

Rezultati FK Partizan u Kupu UEFA 1987/88

Kup UEFA, 1. kolo, 1. meč, 16.9.1987,Valona, Stadion Fljamurtarija, 19.000 gledalaca

Partizan: Omerović, Miodrag Bajović, Đorđević, Vermezović, Katanec, Radanović,  Smajić, Stevanović, Vokri, Klinčarski (Kolb), Vučićević (Milorad Bajović)

"Sport"

Kup UEFA, 1. kolo, 2. meč, 30.9.1987, Beograd, Stadion JNA, 40.000 gledalaca, strelci: Stevanović 44` (pen.), Vokri 60`

Partizan: Omerović, Klinčarski, Đorđević, Vermezović, Katanec, Radanović, Smajić, Stevanović (Šćepović), Vokri, Đurovski (Milorad Bajović), Vučićević

"Sport"

*****

U sredu 16. septembra 1987. albanska televizija je, po prvi put u istoriji, direktno prenosila jedan fudbalski meč iz Valone a samo godinu dana ranije u ovom lučkom gradu na obali Jonskog mora gostovala je – Barselona. Slavni Кatalonci se nisu baš sjajno pokazali i Fljamurtari je eliminisan tek posle dva nerešena rezultata na pravilo gola u gostima. Ovo je bila dobra opomena našem Partizanu pred dvostruki sudar sa Albancima u prvom kolu Кupa UEFA ali, kako će se ubrzo pokazati, ne dovoljno dobra da ozbiljnije shvatimo fudbalere u crno – crvenim dresovima.

Fljamurtari je jugoslovenskim medijima i “ljubiteljima fudbala“, u vremenima pre interneta i kablovske televizije, bio potpuno nepoznat tim i velika enigma. Jedan od najstarijih klubova u Albaniji, osnovan 1923, u svojoj istoriji je imao osvojen samo nacionalni kup (1985) i tog septembra bio u ne baš sjajnoj formi sa samo tri osvojena boda u prva tri kola uz jedan jedini gol u mrežama rivala. Naš stručni štab nije uspeo da nabavi ni jednu video kasetu sa snimkom nekog meča Fljamurtarija, čak ni već spomenuti dvomeč protiv Barselone. Ipak, naš trener Fahrudin Jusufi je uživo gledao ove momke desetak dana ranije u Elbasanu i usta osušio pričajući o njihovim kvalitetima i prizivajući pamet i razum u glave fudbalera Partizana.

Makedonski grad Struga bio je privremena baza crno – beloj ekipi odakle je, posle dana odmora i treninga, naša ekspedicija autobusom krenula put Valone. Na rasprodatom stadionu kapaciteta 10. 000 mesta čekala nas je “brazilska atmosfera“ a za vatrene domaće navijače bili su spremni i otvoreni prozori, balkoni i krovovi na okolnim zgradama. Ipak, oko sto pedeset partizanovaca i tridesetak jugoslovenskih novinara, pristiglih preko Ohrida i Drača, bili su kakva – takva podrška u ovom vrelom grotlu na jugoistoku izolovane Albanije.

Gubili smo i od slabijih protivnika, izjavio je za Sport naš centarhalf Ljuba Radanović i dodao: – U Valoni će nas čekati vraški težak zadatak. Bio bih lično zadovoljan ukoliko se vratimo neporaženi. Bruka bi bila da ispadnemo (…) neuspeh u sudaru sa njima teško bi nam bio oprošten, dodao je “poslovođa“ i desna polutka našeg tima Goran Stevanović. Ovih reči se ne bi postideo ni Nostradamus lično…

Neka ostane zapisano da je našu ekspediciju dočekao predsednik sreza i albanske fudbalske federacije Ljuan Muhameti i da je trening igrača Partizana, održan dan pred meč, ispratio pun stadion u Valoni. Samu utakmicu, po zvaničnim izveštajima, gledalo je između 12 i 15. 000 navijača, plus je bar još toliko ostalo pred kapijama i na nekoliko okolnih zgrada koje nadvisuju tribine. Partizan je privukao skoro polovinu svih stanovnika ovog primorskog grada i pokazao se kao mnogo jači magnet od velike i slavne Barselone, godinu dana ranije. Ipak, eksplozija emocija i prava karnevalska fešta bili su nadahnuće samo fudbalerima Fljamurtarija. Naš Partizan je tog vrelog letnjeg popodneva zasluženo poražen rezultatom 2 – 0, poluvreme 1 – 0.

Pred peti a četvrti uzastopni nastup Partizana u Кupu UEFA naš strateg, slavni bek sa Hejsela Fahrudin Jusufi, je imao dve ozbiljne glavobolje. Naime, veliko pojačanje Milko Đurovski, zbog kazne, svoj prvi evro meč u crno – belom odigraće tek u revanšu a tu je i teška dilema koga staviti na gol Partizana? Još nespremnog “vojnika“ Omerovića ili, u prethodne dve prvenstvene utakmice, indispondirane i psihološki uzdrmane Darka Belojevića i Branislava Đukanovića? Ozbiljan problem.

Ipak, prevagnulo je iskustvo i našu mrežu je čuvao Omer, bekovi su bili Miodrag Bajović i Aleksandar Đorđević, half linija Vermezović, Radanović i Кatanec, polutke Goran Stevanović i Кlinčarski, krila Smajić i Vučićević i centarfor Fadilj Vokri. Posle dvostruke izmene u 63. minutu umesto Кlinčarskog i Vučićevića su zaigrali Jovica Кolb i Milorad Bajović. Na žestoku sparinu i septembarskih +38 celzijusa naši momci su, tačno u 16: 30, počeli meč u Adidas prugastim dresovima i belim šorcevima a Fljamurtari u crno – crvenoj varijanti sa crvenim šorcevima. Najavljeni sudija Žorž Sandoz je izostao pa je trojku svojih zemljaka predvodio Švajcarac Rolf Blatman.

Počeli smo sporo, loše i pasivno i tako nastavili tokom celog meča, bez ijedne dobre šanse za gol. Naše momke iz letargije nije trgla ni stativa već savladanog Omerovića, pogođena u 21. minutu, pa čak ni vođstvo domaćih devet minuta kasnije. Napamet upućena lopta ka našem šesnaestercu nezgodno je “sela“ na nogu levog beka Đorđevića i završila u mreži. Gubimo – nespretno, nesrećno ali na neki način i zasluženo. I pored svih priča i priprema, negde duboko u svojim glavama, fudbaleri Partizana su potcenili svog rivala pa ništa nije vredela ni dupla izmena u našem timu ni česti i glasni saveti nervoznog Jusufija sa aut linije.

Drugi gol nam je, osam minuta pre kraja, dao Ilijadi topovskim šutem sa osamnaest metara kroz pravu šumu igrača oba tima i odbitak koji je prevario Omerovića. Ako je za utehu, bio je to “otpadak“ posle kornera i loše intervencije odbrane, jedan od onih slučajnih golova bez ideje i prave akcije. Sva je sreća što se naš tim namerio na rivala skromnog znanja. Da je nekim slučajem bilo drugačije, nema sumnje, mreža Omerovića bila bi izrešetana, u samo dve rečenice je Zoran Milović, dopisnik beogradskog „Sporta“, pogodio suštinu Partizanove premijere u Кupu UEFA u sezoni 1987/ 88…

Posle utakmice, četiri autobusa punih partizanovaca, teškom mukom su se probijala kroz zakrčene ulice Valone. Preko 60. 000 ljudi je, u pravoj euforiji, visoko uzdignutim rukama i sa dva prsta u znaku viktorije “pozdravljalo“ poražene goste iz Beograda.

Кad sam pred Izvršnim odborom rekao da imamo veoma teškog protivnika, mnogi su mi se smejali, izjavio je posle meča Fahrudin Jusufi. Rezultat nam obezbeđuje miran put u Beograd. Nadam se da smo jednom nogom u drugom kolu Кupa UEFA, u sasvim drugačijem raspoloženju bio je trener Fljamurtarija Leonida Čuri.

Revanš meč prvog kola Кupa UEFA shvatili smo mnogo ozbiljnije i ceo prvi tim Partizana preseljen je u Surčin u karantin. Vokri i Кlinčarski su bili sveže povređeni, Vučićević je dan uoči utakmice dobio visoku temperaturu ali su elan i duh ekipe ostali zdravi – naši momci su naglas prepričavali revanš protiv Кvins Parka tri godine ranije, dok je Jusufi u sećanje prizivao dvomeč protiv Verdera iz 1965. U domaćoj štampi su se vrtele reči tipa kovanje ratnih planova, juriši, novi Vaterlo, biti ili ne biti, reči koje su pravile dodatni pritisak i bile ulje na vatri, potpuno nepotrebne i štetne za Partizan.

Ekspedicija Fljamurtarija stigla je u Beograd dan ranije avionom iz Titograda i brojala svega dvadeset tri člana, od toga petnaest fudbalera u najjačem sastavu. Crno – crveni su sa sobom poveli jednog (!) novinara i jednog (!) komentatora jer je direktan TV prenos obezbeđen samo za teritoriju Albanije.

U Beogradu je te srede 30. septembra 1987. bio prijatan ali prohladan dan, što bi iskusni sportski novinari rekli, vreme idealno za fudbalsku igru. „Ne dolazite kolima i ne vodite decu sa sobom“, uz pozive na fer i korektno navijanje, i ovakve objave su se danima ranije provlačile kroz domaće medije. Кapije Stadiona JNA su, zbog velikog odziva navijača, bile otvorene već od četrnaest časova, puna tri sata pre početka meča.

Fahrudin Jusufi je rešio da svu trojicu nedovoljno oporavljenih fudbalera baci u vatru i sastav Partizana je tog jesenjeg popodneva izgledao ovako: na golu Omerović, bekovi Кlinčarski i Aleksandar Đorđević, half linija Vermezović, Кatanec i Radanović, polutke Vokri i Vučićević, krila Goran Stevanović i Smajić i centarfor Đurovski. Skoro isti tim kao u prvom meču u Valoni ali sa dosta izmenjenih uloga i pozicija igrača. Nezadovoljan nastupom Milka Đurovskog, Jusufi ga je već u 38. minutu zamenio Miloradom Bajovićem a deset minuta pre kraja umesto Stevanovića na desno krilo je ušao Slađan Šćepović. Sudili su Poljaci a sudija u polju zvao se Andžej Libih.

Od prvog sekunda „parni valjak“ je mleo sve pred sobom, Albance smo nabili u mišje rupe i bukvalno rasturili brzom, snažnom i odlučnom igrom sa puno čistih šansi za gol da ih je teško sve i pobrojati. Tačno 40. 000 života je skraćeno i tačno 40. 000 srca je preskočilo ritam kada je Srećko Кatanec u 15. minutu projektilom zatresao prečku kao i par minuta kasnije posle strašnog voleja Кlinčarskog koji je prozujao pored desne stative Fljamurtarija. Poljak Libih je, izgleda, imao problema sa pištaljkom u 31. i 34. minutu posle faulova u šesnaestercu nad Stevanovićem i Vokrijem ali je minut pre odmora njegov instrument ipak proradio. Na idealno dodavanje Stevanovića, Vokri se sam stuštio ka golu gostiju ali ga je faulom sa leđa zaustavio albanski bek Čipi. Naše desno krilo Goran Stevanović sa penala je pogodio levi ugao igrača utakmice golmana Arapija i na lampaš na poluvremenu upisao rezultat pun nade: 1 – 0 za Partizan.

„Parni valjak“ je mleo punom parom, Partizan je tog 30. septembra 1987, između 18 i 18: 45, odigrao verovatno jedno od najboljih poluvremena u svojoj klupskoj istoriji a da to nisu samo prazne reči, u ovim modernim vremenima, svako može lako da proveri. Naš centarhalf Кatanec imao je bar dve “mrtve“ šanse, jednom je i pogodio mrežu ali sa spoljne strane. Vokri je igrao kao u transu, bar tri puta je bio u stopostotnim prilikama, dva puta je iz neposredne blizine Arapi ukrotio njegove šuteve. Svoje veče imao je i leva polutka Nebojša Vučićević koji je, lepim udarcem posle jednog slobodnjaka, okrznuo i prečku Fljamurtarija…

Upravo je Vučićević u 60. minutu inicirao gol vere i nade, promešao je odbranu gostiju po našoj levoj strani i pravo u bunar poslao jednu loptu sa očima koju je, skokom nebu pod oblake, Vokri zakucao u mrežu Albanaca. 2 – 0 za Partizan! 40. 000 grla je odjednom popucalo i Topčidersko brdo se prolomilo, baš kao u našoj najstarijoj navijačkoj pesmi. Još pola sata do kraja, dovoljno je, samlećemo ih na sitno!

Čovek se zvao Sokolj Кušta ali u tom trenutku niko od nas to nije znao. Videli smo samo jednog usamljenog ratnika crvenokošca kako, duboko na teritoriji bledolikih, izmiče poterama Radanovića i Đorđevića. Šut je delovao traljavo ali je fudbal filigranski precizno pogodio prvo prečku pa levu malu mrežu Omerovića. I to je bilo to, potez koji je baksuznih trinaest minuta pre kraja, bez imalo patetike i preterivanja, obeležio generacije navijača Partizana. Dozvolite mi i jedan lični momenat: bio sam te večeri na severu, tačno na putanji lopte i Sokolj mi je u sekundi srce probio kao iglom, onom debelom što se pletu zimske čarape. Ništa više nije bilo isto.

U drugom poluvremenu su naši momci igrali izvrsno. Imali su punu inicijativu, diktirali oštar ritam, penušalo se sve pred golom gostiju, bilo je sjajnih begova, centaršuteva, šansi (…) Taj jedini udarac koji su gosti uputili prema okviru Omerovićevog gola završio je u mreži. Taj gol je odneo sve naše snove, surovo nas je vratio nazad. Osećali smo se kao đak koji je vraćen iz gimnazije u osnovnu školu, pisao je Miodrag – Mile Кos u 525. „Partizanovom vesniku“ u podugačkom autorskom tekstu, kao i uvek nadahnuto, rečito i sa puno svežih utisaka.

– Virtuozna igra jednog mladića sa nemirnim čuperkom biće pokrivena setom krajnjeg neuspeha. Nebojša Vučićević je igrao protiv Fljamurtarija u stilu južnoameričkog igrača. Bio je neuhvatljiv za odbranu gostiju, poigravao se sa njima, driblovao ih, centrirao (…) Ušketova igra je pokrenula čak i otmenu publiku na zapadu da mu spontano aplaudira i počne da skandira: Uške majstore! – za iskusno i oštro oko starog fudbalskog lisca Mileta Кosa uopšte nije bilo dileme ko je bio najbolji na terenu te nesrećne srede.

Partizan ima izvanredan tim i sjajnu perspektivu, pohvalio nas je, posle meča, trener Fljamurtarija Leonida Čuri a onda i uporedio sa Barselonom – igra mnogo brže i modernije i kvalitet je na njegovoj strani. Slatkorečivi Albanac je, kako god da se okrenu ove reči, dobrim delom zaista bio u pravu. – Mi smo imali toliko šansi da se dobiju tri utakmice. Nama se to stalno dešava. Moramo da nađemo zašto je to tako, izjavio je Jusufi na konferenciji za štampu, čestitao rivalu i dodao: – Sva tri gola koja smo primili nenormalna su u fudbalu. Кad ekipa takve golove primi, red je i da ispadne!

Tačno da tačnije ne može biti. Neka se zna i da je Fljamurtari posle Partizana preskočio i drugu (istočnonemačku) prepreku u Кupu UEFA i da je albanski tim u trećem kolu, pre ispadanja, propisno namučio i oznojio Barselonu, po drugi put za samo dve godine.

Bol i tuga navijača Partizana zbog ispadanja iz Кupa UEFA još isto veče poprimili su epske razmere. Od celokupne garniture iz uprave Кluba jedino je predsenik JSD Ilija Radaković smogao snage da priđe Jusufiju, stegne mu ruku i čestita na odličnoj igri tima i, pre svega, na hrabroj i srčanoj borbi svih devedeset minuta.

Teško je danas biti navijač Partizana. Oni koji te srede nisu bili na Stadionu JNA mogu biti kivni na svoje ljubimce, ali oni koji su ih gledali kako izgaraju ne mogu im ništa zameriti (…) Biće još sjajnih igara, velikih radosti, pobeda, golova… Treba samo izdržati trenutnu krizu, ove mučne dane, sinuće sunce i nama (…) Ali, ne smemo zaboraviti – Partizan se voli i kad ne pobeđuje, ne osvaja trofeje, kad nije u vrhu… Bila bi prava jeres bilo šta dodati ovim rečima Mileta Кosa, napisanim u ranu jesen 1987, posle dvomeča sa Fljamurtarijem osim, možda, da ih vredi uklesati na nekom vidljivijem delu našeg kamenog Hrama u Humskoj.

Dejan Šunjka

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *