Najnovije
1991-2000Evropa (UEFA)

Liga šampiona 1997/98

Ekipa Partizana pred utakmicu protiv Kroacije

Trener: Ljubiša Tumbaković

Partizan u kvalifikacijama za Ligu šampiona 1997/98:

Dragan Isailović 2/1, Ivica Kralj 2/0, Dražen Bolić 2/0, Mladen Krstajić 2/0, Ivan Tomić 2/0, Goran Trobok 2/0, Saša Ilić 2/0, Dejan Vukićević 2/0, Đorđe Svetličić 2/0, Goran Obradović 2/0, Dragan Stojisavljević 2/0, Predrag Pažin 1/0, Milan Stojanoski 1/0, Ljubiša Ranković 1/0, Igor Taševski 1/0, Zoltan Sabo 1/0, Zoran Ćirić 1/0.

Rezultati FK Partizan u kvalifikacijama Lige šampiona 1997/98

1. kolo kvalifikacija za Ligu šampiona, 1. meč, 23.7.1997, Beograd, Stadion Partizana, 30.000 gledalaca, strelac: Isailović 84`

Partizan: Kralj, Bolić, Krstajić, Ivan Tomić, Pažin, Trobok (Ilić), Vukićević, Svetličić, Obradović (Stojanoski), Ranković (Isailović), Stojisavljević

"Sportski žurnal"
"Borba"

1. kolo kvalifikacija za Ligu šampiona, 2. meč, 30.7.1997, Zagreb, Stadion Maksimir, 35.000 gledalaca

Partizan: Kralj, Bolić, Krstajić, Ivan Tomić, Sabo, Taševski, Vukićević (Ilić), Svetličić, Obradović (Isailović), Trobok, Stojisavljević (Z. Ćirić)

"Borba"

*****

Tokom pauze između dve sezone, šampionska ekipa Partizana doživela je korenite promene. Nažalost, u negativnom smislu. Najbolji igrač, Dragan Ćirić, potpisao je za slavnu Barselonu, Damir Čakar je otišao u francuski Šateru, štoper Niša Saveljić je postao član Bordoa, Georgi Hristov je postao napadač Barnslija, a u ekipi više nisu bili ni epizodisti iz prošle sezone – Damjanac, Mulina, Peković i Mijalković. Kada se uzme u obzir da su prva četvorica sa ovog spiska otišli u najjače evropske lige, jasno je da je ekipa Partizana bila prilično slabija u odnosu na sezonu pre. Umesto nabrojanih imena, novi igrači „crno-belih“ postali su Goran Trobok (Budućnost), Milan Stojanoski i Branko Savić (obojica iz Proletera), Zoran Ćirić (Bečej), kao i napadač Dragan Isailović, koji se vratio sa pozajmice iz Zemuna. Iako su sve novajlije imale određeni kvalitet, ipak su još uvek bili neiskusni za takmičenje kakvo je Liga šampiona, odnosno kvalifikacije za tu ligu.

Rukovodstvo Partizana je sasvim pogrešno procenilo momenat za restart ekipe – činjenica da je Partizan posle punih 14 godina stekao pravo nastupa u najjačem evropskom takmičenju, zahtevala je daleko ozbiljniji pristup prelaznom roku. Nažalost, izgleda da je klupskim čelnicima tog leta u fokusu bila (ras)prodaja i profit, a ne sportski uspeh i renome kluba. Kada je žreb Partizanu dodelio za rivala u kvalifikacijama zagrebačku Kroaciju (nekadašnji, a i budući Dinamo), i upravi i navijačima bilo je jasno da je vrag odneo šalu. Ali – kasno.

Južna tribina na utakmici Partizan – Kroacija

Kroacija je, nasuprot Partizanu, imala moćan tim. Bivši Dinamo, koji je voljom novih hrvatskih vlasti promenio ime, na zgražavanje sopstvenih navijača, bio je prepun kvalitetnih pojedinaca. Bili su tu bivši igrači Crvene zvezde Prosinečki i Jurić, iskusni golman iz doba SFRJ Ladić, pa mlade nade u usponu – Cvitanović, Šimić, Mujčin, Marić, uz Marka Viduku, koji će se kasnije proslaviti u dresu Lids Junajteda.

Još kada su izvučeni parovi kvalifikacija, znalo se da će ovaj meč nositi veliku tenziju. Ne zbog velikog rivalstva Partizana i Dinama iz doba Jugoslavije, već zbog svega što se dešavalo na prostorima bivše SFRJ od 1991, i velike mržnje koja se stvorila među ovim nacijama. Ekipa koja bude bolje podnela tu tenziju „van terena“ i sve te nefudbalske okolnosti, biće bliža uspehu.

Pred prvi meč u Beogradu svuda se osećala atmosfera velikog meča. „Grobari“ su ispunili tribine, a posebno južnu, koja je bila više okićena srpskim nego Partizanovim zastavama. I to je bio mali pokazatelj da je ovaj dvomeč bio više od fudbala. A kada god je tako, to onda negativno utiče na Partizan. Čak su se i navijači „istrošili“ pre utakmice, po sparnom julskom danu, pa podrška Partizanu i pritisak na goste nisu bili ni izbliza jaki kao pred početak utakmice.

Kroacija je već na terenu našeg stadiona pokazala da je kvalitetniji tim. Ređale su se šanse za „plave“, sevale su prećke, ali je Partizan uspeo da u finišu utakmice dođe do pobede golom Isailovića, kojeg je sjajno proigrao tada golobradi Saša Ilić.

Dragan Isailović slavi svoj pobedonosni gol u prvom meču protiv Kroacije

„Gol velike nade“ – pisali su beogradski mediji sutradan, i svi smo u to verovali. Kroacija se pokazala kao kvalitetniji tim, ali u evropskim nastupima pobeda kući bez primljenog gola uvek je bila veliki kapital. Nažalost, revanš u Zagrebu je doneo, kao i u Beogradu, atmosferu prepunu svega osim fudbala. Nacionalistički naboj i tenzija su još pre meča okovali mladu ekipu Partizana, i budimo iskreni – atmosfera na Maksimiru bila je mnogo vrelija po goste nego ona na našem stadionu. U takvom paklu, sve je bilo gotovo već posle petnaest minuta. Iako je naš Ivan Tomić već na startu imao veliku priliku, Silvio Marić je u 13. minutu doveo Kroaciju u prednost, a dva minuta kasnije Cvitanović im je obezbedio potrebnih dva razlike. Viduka je u 24. minutu povećao na 3-0, a u 36. minutu Partizan je imao priliku da makar pokuša nešto više, kada je francuski sudija Vesije dosudio penal za „crno-bele“. Vukićević je očajno izveo penal a do kraja poluvremena Marić je još jednim golom doveo „plave“ do ogromnih 4-0. Konačan nokaut zadao je Cvitanović u 70. minutu.  Maksimirom grmi „Dinamo, Dinamo“ – navijači zagrebačkog kluba nikada nisu prihvatili nametnuto ime Kroacija. Ogromnih i po Partizan sramnih 0-5. Naši igrači su delovali kao preplašena školska ekipa u suretu sa profesionalcima. Šok, bes i tuga koju je osećao svaki navijač Partizana te julske večeri, i dalje su u sećanju svakog od nas.

Najbolji siže zagrebačkog revanša dao je jedan, tada novi beogradski dnevni list, koji je u moru uštogljene dnevne štampe tog vremena, u pet reči naslova i na nekonvencionalan način opisao sav jad „crno-belih“: Bolje da smo gledali Kasandru, aludirajući na jeftinu telenovelu koja se u to vreme prikazivala na trećem kanalu RTS-a.

Naravno, bilo je jasno da je značaj meča uz svu tu međunacionalnu  tenziju „pojeo“ Partizanove igrače. Drugi deo istine je taj da je Partizan u odnosu na Kroaciju imao prilično skroman sastav. Za nekoliko prekaljenih asova iz sastava Kroacije, ovo je bio samo jedan od mnogo takvih „zapaljivih“ mečeva u karijeri kakve su do tada odigrali. Mnogi će se složiti – u leto 1997, bio je to nikad jači Dinamo (pod imenom Kroacija) i nikad slabiji Partizan.

Sada, uz vremensku distancu od preko dve decenije, malo ko krivi tadašnje prvotimce Partizana za zagrebačku katastrofu i jedan od najbolnijih poraza u klupskoj istoriji. Glavnu krivicu snosi uprava kluba, na čelu sa Zečevićem, i sportski sektor, predvođen direktorom Bjekovićem i trenerom Tumbakovićem. Lagodna i neozbiljna priprema za najjače evropsko takmičenje posle punih 14 godina i sistem „lako ćemo“, doveli su do toga da taj 30. jul 1997. ostane crnim slovima upisan u klupske almanahe. I najmanji problem je bio poraz, jer jedna ekipa je morala da bude poražena, već način kako je taj poraz prouzrokovan i zašto je mlada i neiskusna ekipa poslata u grotlo Maksimira.

Kroacija je u narednom kolu tek u produžecima eliminisana od tada moćnog Njukasla, a tri godine kasnije, najveći zagrebački klub će promeniti, odnosno vratiti svoje pravo ime – Dinamo. Dinamo ili Kroacija, kako god, tek, evropski nastup iz 1997. ostaće zauvek velika mrlja u istoriji Partizana.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *