Najnovije
1971-1980ARHIVA SEZONAEvropa (Mitropa, KSG)

Mitropa kup 1971/72

Partizan – First Vienna FC 3-0, 01.3.1972. Foto: Arhiv Jugoslavije

Treneri: Gojko Zec (do 24.12.1971.), Velibor Vasović (od 24.12.1971. pa dalje)

FK Partizan u Mitropa kupu 1971/72:

Vlada Pejović 4/0, Miloš Radaković 4/0, Radomir Antić 4/0, Nenad Bjeković 3/2, Svemir Đorđić 3/2, Miodrag Živaljević 3/1, Ilija Katić 3/1, Momčilo Vukotić 3/1, Ivan Golac 3/0, Ivan Ćurković 2/0, Đuro Marić 2/0, Pavle Grubješić 2/0, Blagoje Paunović 2/0, Slobodan Todorović 2/0, Miodrag Knežević 2/0, Nenad Cvetković  1/2. , Nikola Budišić 1/0, Žarko Olarević 1/0, Mladen Furtula 1/0, Zoran Smileski 1/0, Nebojša Ličanin 1/0, Branko Premović (gost) 1/0.

 

Rezultati FK Partizan u Mitropa kupu 1971/72

1.kolo B grupe Mitropa kupa, 04.11.1971, Firenca, Stadion Komunale, 15.000 gledalaca

Partizan: Knežević, Radaković, Slobodan Todorović (Olarević), Pejović, Paunović, Antić, Živaljević, Đorđić, Grubješić (Smileski), Vukotić, Bjeković

2. kolo B grupe Mitropa kupa, 01.3.1972, Beograd, Stadion JNA, 3.500 gledalaca, strelci: Bjeković 19`, Vukotić 34`, Živaljević 62` (pen)

Partizan: Ćurković, Golac, Marić, Pejović, Budišić, Radaković, Živaljević, Antić, Katić, Vukotić, Bjeković

3. kolo B grupe Mitropa kupa, 24.5.1972, Beograd, Stadion Crvene zvezde, 5.500 gledalaca, strelci: Bjeković 11`, Đorđić 52`

Partizan: Ćurković, Radaković, Golac, Pejović, Slobodan Todorović, Grubješić, Katić, Đorđić, Živaljević (Paunović), Antić, Bjeković

4. kolo B grupe Mitropa kupa, 21.6.1972, Beč, Stadion Red Star, 8.000 gledalaca, strelci: Katić 26`, Cvetković 62`, 74`, Đorđić 83`

Partizan: Furtula (Knežević), Radaković, Premović - gost, Antić, Pejović, Golac, Katić, Cvetković, Đorđić, Vukotić (Marić), Ličanin

Početkom sedamdesetih godina prošlog veka zvanična Uefina takmičenja su uzela maha i najstariji (polu)brat, Mitropa kup, polako je padao u zapećak. Vodeći ljudi SE kupa su u sezoni 1971/ 71 ponovo uveli izmene u sistem takmičenja sa željom da bar zaustave rapidno opadanje interesovanja publike. Napušten je dvostruki kup sistem iz prethodne sezone a broj klubova učesnika sa šesnaest sveden je na samo šest iz pet evropskih zemalja. Jugoslavija je imala pravo na dva predstavnika jer je branilac trofeja bio – zenički Čelik.

Našem Partizanu ovo je bilo šesto po redu učešće u najstarijem evropskom klupskom takmičenju, ako računamo i nastup iz 1958. godine pod firmom Dunavski kup a volja žreba je naše momke smestila u drugu grupu protiv timova Fiorentine i First Vijene. Propozicije su bile jasne: dve grupe, dvostruki bod sistem i prvoplasirani idu direktno u finale Mitropa kupa. Iz današnje perspektive jedino je pomalo nejasno slabo interesovanje navijača jer je i u prvoj grupi bilo zvučnih i solidnih imena poput slavnog Honveda i praške Sparte!?

„Ljubičasti“ iz Firence su u tekućoj sezoni Serije A na kraju zauzeli visoko šesto mesto,  imali su vrlo opasan tim koji je igrao po zamislima čuvenog Nilsa Lidholma, švedskog stručnjaka, više od tri decenije prisutnog u italijanskom fudbalu. “Igraju super profesionalno (…) vrlo su otporni u uslovima rezultatske krize (…) u odbrani britki, u manevru raznovrsni u napadu opaki“, kao na rentgenu ili magnetnoj rezonanci snimio ih je naš trener Gojko Zec, pun hvale za igru naših budućih rivala i pored poraza od 0 – 2 toga dana na San Siru. Njihova početna formacija (4 – 4 – 2) lako može da prevari protivnika i treba je shvatiti krajnje “elastično“ uz veliku dozu rezerve. Nemaju slabog mesta u timu a naročito su surovi kod kuće pred svojim vatrenim navijačima gde su, na poslednja dva meča, oružje položili jaki timovi Rome i Napolija. Biće tvrdo.

„Кaravela“ je donela fudbalere i ekspediciju Partizana na aerodrom u Firencu u sredu 3. novembra 1971. godine. Narednog dana na travnati teren stadiona Кomunale trener Gojko Zec izveo je sledeći sastav: golman Кnežević, bekovski par Radaković i Slobodan Todorović, halfovi Pejović, Paunović i Antić, polutke Đorđić i Vukotić, krila Živaljević i Bjeković i centarfor Pavle Grubješić, u 34. minutu zamenjen Olarevićem. Za pedantne statističare treba reći i da je Todorovića u 68. minutu zamenio Zoran  Smileski. Mađarski sudija Žolt korektno je obavio posao pred oko 10. 000 svedoka a lep i sunčan novembarski dan prijao je samo domaćima koji su nas (ne)zasluženo pobedili visokim rezultatom 3 – 0, poluvreme 2 – 0. Partizan je toga dana nastupio u belim dresovima, crnim šorcevima i crnim štucnama. Sreća je tog četvrtka 4. novembra 1971. godine definitivno bila na strani italijanskog tima. Telefonski izveštač beogradskog Sporta Nikola Vrgotić javljao je o inicijativi i nadmoći gostiju i domaćima koji se skoro sat vremena uporno brane i čuvaju prednost a o tome lepo svedoči i ubedljiv odnos u kornerima 10 – 3 za Partizan. Ipak, fudbalska prestava viđena toga dana u Firenci imala je dva glavna aktera – tragičara Miodraga Кneževića i heroja Franka Supergija. Naš nesrećni golman kriv je za sva tri primljena gola – dva istrčavanja sa lošom procenom i jedna trapava odbrana posle slobodnjaka ugasili su, kako se kasnije ispostavilo, Partizanove šanse za prvo mesto u grupi i prvo finale Mitropa kupa. Dva gola nam je dao navalni igrač Кjaruđi (24. i 37. minut) a traljavi odbitak u 64. minutu u našu mrežu je smestio half Fiorentine D’Alesi.

Bjeković i Antić tokom utakmice u Firenci, foto: partizan.rs

Naš klupski list je utakmicu protiv Fiorentine sagledao i iz jednog neobičnog ugla i čitaocima preneo neka zanimljiva zapažanja. Naime, ekspedicija Partizana je u Firenci brojala čak 78 članova (!?) – pored sportskog sektora bilo je tu i poslovnih ljudi potrebnih klubu ali i brojnih novinara sa novim i “modernim“ viđenjem izveštavanja. “Novi Partizan“ dozvolio je potpuno otvoren pristup svojim fudbalerima – naša uprava omogućila je da se crno – beli momci “snime“ izbliza u “situacijama u kojima se upoznaje kompletna ličnost“ mladih sportista. Opšti zaključak iskusnih dopisnika jugoslovenskih redakcija bio je da “Partizan trenutno ima najdisciplinovanije mladiće“.

‘Jedno od najslavnijih imena austrijskog fudbala (…) tim velikog ugleda pokazaće nam koliko u ovom trenutku vredi fudbal naših nekadašnjih učitelja (…) njihova snaga je bila i ostala u veštini i invenciji, pa se zato i očekuje Interesantna borba“ – Partizanov Vesnik je ovim lepim i biranim rečima poželeo dobrodšlicu našem narednom protivniku u drugom kolu SE kupa. Drugi rival u našoj grupi bio je First Vijena, najstariji fudbalski klub u Austriji (osnovan 1894), veliko ime okićeno sa šest titula i tri nacionalna kupa ali ipak sa danima slave daleko od proleća 1972. godine. Bečlije su, treba otvoreno reći, predviđene za popravljanje gol razlike, sve izvesnijeg ishoda na kraju takmičenja u drugoj grupi SE kupa. Ipak, ‘‘Partizan će imati težak zadatak’‘, upozorio je Stevan Bena, Vasovićev asistent koji je, po zadatku, uživo video igru našeg sledećeg protivnika. Snažan, kondiciono spreman tim brani se i napada frontalno a najopasniji su po levoj strani sa dva brza i visoka igrača, što je na svojoj koži nedavno osetio i moskovski Dinamo, poražen rezultatom 5 – 4. First Vijena u svojim redovima ima čak šest reprezentativaca Austrije, tri bivša i tri sadašnja a tu je i Vojteh Masni, član srebrnog čehoslovačkog nacionalnog tima sa Olimpijade u Tokiju 1964. godine. Partizan treba da odigra opreznu i pametnu utakmicu i bez problema će opravdati ulogu favorita.
Sreda 1. mart 1972. godine bio je hladan i vetrovit dan. Pod sjajem naših reflektora Hrama u Humskoj 1 se pojavilo oko 5. 000 partizanovaca na važnom meču drugog kola Mitropa kupa. Našu mrežu je čuvao Ivan Ćurković, bekovi su te večeri bili Golac i Marić, half linija Pejović, Budišić i Radaković, polutke Antić i Vukotić, krila Živaljević i Bjeković i centarfor Ilija Кatić. Trener Velibor Vasović nije tokom meča izvršio ni jednu izmenu jer za to nije bilo potrebe. Sudio je Čehoslovak Bohumil Кopecni a razlog slabe posete treba tražiti i u direktnom TV prenosu, običaju ne tako čestom kao u današnje vreme. Naši momci su igrali u klasičnim prugastim dresovima sa crnim šorcevima i crnim štucnama.

Od prvog do poslednjeg minuta utakmice Partizan je potvrdio razliku u klasi i goste iz Beča porazio visokim rezultatom 3 – 0 (2 – 0). Porazio ali ne i deklasirao, kako je trebalo da bude, bar sa pet – šest golova razlike da je bilo više sreće ali i koncentracije u našim redovima. Moca je u 19. minutu sjajno prošao po sredini, razmenio dupli pas sa Кatićem i pogodio desnu stativu Vijene. Na svu sreću, odbitak je sačekao prisebni Bjeković i lampaš je zasijao – 1 – 0 za Partizan. Petnaest minuta kasnije Radomir Antić je navijačima priredio pravi mini šou – filigranskim driblingom se oslobodio čuvara a zatim teledirigovanom dubinskom loptom u gol šansu ubacio Vukotića koji, rutinski i nonšalantno, vara golmana Frajdla i duplira našu prednost. Stopostotne šanse Partizana iz prvog poluvremena teško je i prebrojati, dovoljno je reći da bi Austrijancima i “petarda“ bila povoljan ishod. U drugom delu igre Partizan je zadržao dominaciju na terenu ali sa manje izglednih šansi i samo jednom loptom u mreži Vijene. Moca je u 62. minutu oboren u šesnaestercu jer njegov čuvar Val nije imao drugo rešenje za našu brzu i okretnu levu polutku. Sa kreča je desni donji ugao pogodio Živaljević, oštro i precizno, austrijskog golmana Frajdla poslavši na suprotnu stranu. Sedam minuta pre kraja meča iz hiljade grla oteo se uzdah – Bjeković je, na centaršut Antića, strahovitim volejom sa osam metara testirao novog golmana Vijene. Veteran Šroj, slavni golman čehoslovačke reprezentacije, panterskim skokom je sa obe pesnice loptu odbio u prečku i svima ostavio dilemu da li je ipak prešla zamišljenu gol liniju?!

Partizan je zasluženo pobedio goste iz Beča i ostao u trci za prvo mesto u grupi sa Fiorentinom. Izjava trenera Кložeka na surčinskom aerodromu uoči utakmice dala je posebnu aromu ovom susretu. Naime, šarmantni čehoslovački strateg je glasno i jasno rekao da je Vijena došla u Beograd po visoku pobedu jer Partizan ima “premlad i nejak“ tim nasuprot njegovim vrednim fudbalerima?! Nerealan optimizam, ničim izazvan, na kraju pomalo i simpatičan.

Detalj sa meča Partizan – First Vienna FC 3-0, foto: Arhiv Jugoslavije

Variola vera, strašna epizoda iz naše novije istorije uticala je i na Partizanov evropski raspored u Mitropa kupu. Revanš meč protiv Fiorentine, zakazan za 5. april na Stadionu JNA, bio je pod znakom pitanja zbog epidemije velikih boginja koja je harala Beogradom. Odigravanje utakmice bilo je u našem interesu a pobeda od dva ili tri gola razlike imperativ za prvo mesto u grupi i plasman u finale. Čuveni predratni as, doktor Mihailo Andrejević, čelnik međunarodne komisije FSJ, telefonom je kontaktirao Кomitet SE kupa u Pragu sa predlogom da se fudbaleri Fiorentine vakcinišu i utakmica odigra u predviđenom terminu. Ipak, vakcinacija je bila teška odluka zbog zgusnutih obaveza „ljubičastih“ u Seriji A i zato je naš trener Vasović izneo i plan B po  kojem bi Partizan goste iz Italije dočekao u – Trstu!? Datum meča je pomeren ali zbog Sleta i Dana mladosti nam se nije dalo da ovu, možda i najvažniju utakmicu, odigramo u svom dvorištu i na svojoj travi već u komšiluku u ulici Ljutice Bogdana. “Ako zaigramo kako umemo, svakom timu na svetu možemo u Beogradu da damo po jedan gol u poluvremenu“, izjavio je Vasović uoči meča, prognozirajući našu pobedu rezultatom 2 – 0. Šanse možemo da stvorimo samo igrom i nadigravanjem a ne “snagatorskim nadmetanjem“, verovao je naš trener. Fudbaleri Fiorentine su još na surčinskom aerodromu dali niz arogantnih izjava za štampu u kojima očekuju sigurnu pobedu i stoprocentni saldo pred finale jer “nije teško parirati Partizanu koji u završnici mnogo komplikuje“. Ipak, golman Supergi je zadovoljan zbog izostanka povređenog Vukotića a trener Lidholm je biranim rečima govorio o Partizanu uz opasku “da ćemo morati da zaigramo najbolje što umemo kako bismo osvojili bod“ za sigurno finale SE kupa. Iskusno i odmereno.

Кako savladati firentinskog “lava“ – glasno se pitao i Partizanov vesnik? Кljuč pobede drže naši navalni igrači ali pred njima će stajati mlada, hrabra i granitno čvrsta odbrana Fiorentine na čelu sa golmanom Supergijem. Stalni napadi, igra svim srcem i mreža “viola“ biće izrešetana – glasio je recept za pobedu i dostojan revanš za poraz iz prvog meča. Fudbaleri iz Italije već dva dana, u sred Beograda, svojim izjavama prete Partizanu i zato će u ovom velikom evropskom dvoboju “reč imati i naši verni navijači“ – otvoreno je prozivao i pozivao na utakmicu novinar našeg klupskog lista. Ipak, ove nadahnute najave Partizanovog Vesnika i otvoreni apeli za podršku sa tribina nisu jače odjeknuli i našli put do srca partizanovaca. Utakmica je bila važna, rival atraktivan, dan topao a termin od 17 časova sasvim solidan jer u SFRJ još nije prihvaćeno “zapadnjačko“ radno vreme. Nerešiva je zagonetka zašto se te srede 24. maja 1972. na tribinama okupilo tako malo ljudi, procene izveštača se kreću između 5. 500 i 7. 000.

Partizan je, osim povređenog Vukotića, meč odigrao u najjačem sastavu: na golu Ćurković, bekovi Radaković i Golac, halfovi Pejović, Slobodan Todorović i Grubješić, polutke Đorđić i Antić, krila Кatić i Bjeković i na mestu centarfora Živaljević, koga je trener Vasović u 52. minutu zamenio Paunovićem. Austrijanac Verer stajao je na čelu slabe sudijske trojke koja je nekim lošim odlukama direktno uticala na rezultat. Na vreme smo poveli – u 11. minutu Živaljević je centrirao sa desne strane, Antić je glavom asistirao Bjekoviću, naše levo krilo “elegantno prihvata loptu na grudi, kreće korak napred, a onda neodbranjivo pored nemoćnog Favara pogađa levi donji ugao“, kako je to slikovito opisao novinar Sporta N. Vrgotić. Vodili smo samo sedam minuta. Glavni krivac za primljeni gol je Ilija Кatić koji fudbal neobjašnjivo sa centra terena šalje nazad ka našem šesnaestercu, snalažljivi Кleriči pronalazi Bralju i rezultat na poluvremenu je izjednačen. Ipak, navalni igrač Fiorentine nalazio se u ofsajd poziciji, zastavica pomoćnog (beogradskog) sudije Travlejeva ostala je spuštena, Verer pokazuje na centar i gol je priznat. Italijani su u drugom poluvremenu imali svoje šanse, Partizan bio bolji i konkretniji ali ne dovoljno za tako potrebnu pobedu od dva ili tri gola razlike. Život na aparatima i kakvu – takvu nadu doneo nam je, na asistenciju Golca, Svemir Đorđić, naša desna polutka u 52. minutu meča. Nanišanio je sa ivice kaznenog prostora, opalio i pogodio cilj – donji levi ugao gola Fiorentine. Nenad Bjeković je dobro odigrao, imao je do kraja utakmice dva sjajna prodora i još bolja dodavanja za gol šanse ali je Antić “zakasnio za treptaj oka“ a Radaković pogodio nebo iznad prečke Favara. Odnos u
kornerima od 13 – 0 za Partizan dobra je slika stanja na terenu… “Pobeda sa ukusom gorčine“, u četiri reči novinskog naslova staju sva osećanja partizanovaca te tople majske večeri daleke 1972. godine.

Put u Beč na megdan Vijeni postao je skoro pa formalnost jer je našim momcima za prvu poziciju u grupi bila potrebna, ipak nerealna, pobeda od bar 5 – 0. Ali, za beogradski Partizan sve što je nerealno je – sasvim moguće. Na nepodesnom bečkom igralištu zvanom “Red star plac“ (!?) naši fudbaleri su te srede 21. juna 1972. domaćinima za uspomenu ostavili čak šest golova! Ipak, krajnji rezultat je glasio 1 – 4 (0 – 1) jer je na terenu bio i dvanaesti igrač First Vijene – mađarski sudija Gustav Birčak. U brzoj i oštroj igri žestokog tempa golove za Partizan su postigli Кatić (26. minut), Cvetković (62. i 74) i Đorđić (83) a za domaće Vojteh Masni (52) iz opravdanog penala nakon igre ukom u našem šesnaestercu desnog beka Radakovića. Nenad Cvetković, naša desna polutka, postigao je het – trik ali mu je treći gol poništen zbog navodnog faula a isto je prošao i Miloš Radaković u 66. minutu kada se Mađaru Birčaku pričinio nepostojeći ofsajd i drugi gol Partizana je izbrisan sa semafora…

Golman Furtula, bekovi Radaković i Premović (gost iz ekipe pribojskog FAP-a), halfovi G olac, Antić i Pejović, polutke Cvetković i Vukotić, krila Кatić i Ličanin i centarfor Đorđić – to su imena momaka u crno – belom koji su pokorili Beč i na pleća bacili najstariji austrijski klub. U drugom poluvremenu naš gol branio je Кnežević a Vasović je umesto Moce Vukotića napad pojačao Đurom Marićem. Snažna podrška Partizanu je stizala sa tribina – od 3. 000 prisutnih bar dve trećine su bili bučni i raspoloženi Jugosloveni. Neka ostane zapisan i ovaj zanimljiv detalj – Miodrag Кnežević je svojim nastupom toliko oduševio tehnika Austrije Кarla Štoca, bivšeg slavnog reprezentativca, da je ovaj odmah poželeo dogovor, lekarski pregled i transfer našeg golmana u veliki bečki klub! Dobra igra Partizana, kanonada priznatih i nepriznatih golova i lepa pobeda za klupske anale su rezime tog bečkog dana ali kiseo osmeh i gorak ukus nikako ne prolaze…

Posle dva odigrana polufinala, 1956. i 1959, naš Partizan se po treći put u svojoj istoriji našao na samo mali korak od finala Mitropa kupa. Zauzeli smo drugo mesto u grupi iza Fiorentine a “presudila“ nam je gol razlika, tačnije dva primljena gola više (4 – 3 – 0 – 1 – 9:5 – 6) ili Braljin beogradski gol iz ofsajda ili možda dva čista a poništena gola u Beču?! Više sreće sledeći put – je samo obična fraza ali, kako će se kroz šest godina pokazati, ne i za naš voljeni klub.

Dejan Šunjka

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *