Najnovije
1991-2000ARHIVA SEZONAEvropa (UEFA)

Kup UEFA 1990/91

Trener: Miloš Milutinović  

 Partizan u Kupu UEFA 1990/91: 

Predrag Mijatović 6/1, Slađan Šćepović 6/1, Goran Bogdanović 6/0, Josip Višnjić 6/0, Vujadin Stanojković 6/0, Slaviša Jokanović 6/0, Budimir  Vujačić 6/0, Goran Stevanović 5/3, Goran Pandurović 5/0, Darko Milanič 5/0, Milan Đurđević 4/1, Gordan Petrić 4/0, Aleksandar Đorđević 2/1, Fahrudin Omerović 2/0, Miodrag Ješić 2/0, Bratislav Mijalković 2/0, Milinko Pantić 1/0.

Rezultati FK Partizan u Kupu UEFA 1990/91

1. kolo Kupa UEFA, prvi meč, 18.9.1990, La Valeta, Nacionalni stadion, 3.000 gledalaca, strelci: Đurđević 14’ (pen.), Đorđević 82’, Mijatović 89’

Partizan: Omerović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Pantić (Đorđević), Vujačić, Bogdanović (Šćepović), Mijatović, Višnjić, Đurđević, Stevanović

"Sport"

1. kolo Kupa UEFA, drugi meč, 03.10.1990, Beograd, Stadion JNA, 12.000 gledalaca, strelci: Stevanović 26’, Šćepović 80’

Partizan: Omerović (Pandurović), Stanojković, Milanič, Jokanović, Petrić, Vujačić, Bogdanović (Đorđević), Mijatović, Šćepović, Višnjić, Stevanović

"Sport"

Šesnaestina finala Kupa UEFA, prvi meč, 24.10.1990, San Sebastijan, Stadion Atoća , 20.000 gledalaca

Partizan: Pandurović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Petrić, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Šćepović, Višnjić, Ješić

"Sport"

Šesnaestina finala Kupa UEFA, drugi meč, 08.11.1990, Beograd, Stadion JNA, 35.000 gledalaca, strelac: Stevanović 48’

Partizan: Pandurović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Ješić (Šćepović), Vujačić, Bogdanović, Mijatović (Petrić), Višnjić, Đurđević, Stevanović

"Sport"

 

Osmina finala Kupa UEFA, prvi meč, 28.11.1990, Milano, Stadion "Đuzepe Meaca", 65.000  gledalaca

Partizan: Pandurović, Stanojković, Mijalković, Jokanović, Petrić, Vujačić, Bogdanović (Šćepović), Mijatović, Višnjić, Đurđević, Stevanović

"Sport"

Osmina finala Kupa UEFA, revanš meč, 12.12.1990, Beograd, Stadion JNA, 30.000 gledalaca, strelac:  Stevanović 64’ 

Partizan: Pandurović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Mijalković, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Višnjić, Đurđević (Šćepović), Stevanović

"Sport"

 

*****

Znao je Partizan često da neprijatno iznenadi svoje navijače, tako što bi u evropskim okršajima izgubio od totalnog autsajdera. Ali kada je „crno-belima“ žreb za 1. kolo Kupa UEFA dodelio takođe klub crno-belih boja, Hibernijans sa Malte, niko nije ni pomišljao da Partizan neće sa lakoćom preskočiti ovu prepreku. Tim pre što Hibernijans nije nikada ni bio među vodećim triom malteškog fudbala, kakav god da je kvalitet fudbala u toj državi. Četvrti su klub po osvojenim trofejima na Malti, u senci Slieme, Valete i Florijane.

Malta je još tada bila atraktivna turistička destinacija, ali kada je u pitanju fudbalska mapa, e tu su Maltežani predstavljali poslednje čuvare arhaičnih fudbalskih vremena. Jedini koliko-toliko pristojan teren bio je onaj na Nacionalnom stadionu, na kojem se i igrala ova utakmica. Organizacija utakmice i uslovi za izveštavanje beogradskih novinara bili su ispod svakog nivoa: mediteranska opuštenost Maltežana i ponašanje po sistemu „lako ćemo“, doveli su do toga da sedam jugoslovenskih izveštača koristi tek jednu telefonsku liniju.

Ipak, ova utakmica je ušla u istoriju Partizana pre nego što je lopta uopšte i krenula sa centa: kada su naši fudbaleri tog 18. septembra istrčali na teren Nacionalnog stadiona, po prvi put posle 32 godine učinili su to sa crveno-plavim dresovima na sebi! Crno-bele klupske boje Hibernijansa, identične našim, nalagale su da Partizan mora da izabere neku drugu varijantu. U Jugoslaviji su već počele izvesne političke promene, a u svakoj sferi društva, pa i u sportu, počelo je sa prekopavanjem i preispitivanjem istorije,  pa je i preispitivan kontekst u kojem je Partizan pre više od tri decenije crveno-plavu opremu zamenio crno-belom. Uprava je strahovala kako će navijači prihvatiti rezervnu varijantu, da li će to biti shvaćeno kao povlačenje pred dnevnom politikom, ali nisu imali drugi izbor. Crveno-plava kombinacija boja koju je uradio aktuelni sponzor, Vokado, i koja je godinu dana stajala neotpakovana upravo zbog tih političkih aluzija, našla se tog vrelog popodneva na igračima Partizana.

Partizan je protiv Hiberniansa po prvi put obukao crveno-plavi dres posle 32 godine. Na slici je Milinko Panti’.

A u novom dresu istrčali su Omerović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Pantić, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Višnjić, Đurđević i Stevanović. Pantića je u 70. minutu zamenio Đorđević, a osam minuta ranije, Bogdanovića je zamenio Šćepović. Naše momke i njihove rivale pozdravilo je tog sparnog popodneva tek oko 2.000 gledalaca, među kojima je bilo i tri stotine naših državljana, a dobar deo njih bili su i radnici „Minela“ koji su na Malti izvodili radove na jednoj termoelektrani.

Već u 15. minutu Stevanović je oboren u šesnaestercu Hibernijansa a siguran realizator penala bio je Milan Đurđević. Ređale su se potom šanse pred golom Maltežana, ali prednost je uvećana tek u finišu. Posle jednog kornera za Partizan, Darko Milanič plasira loptu glavom, ali na liniji je vezista Hibernijansa, Karabot, koji brani u stilu golmana i to je novi penal za Partizan. Opet Milan Đurđević prilazi lopti, ali šutira nonšalantno, golman Bonelo brani, ali sve to prati Aleksandar Đorđević i taj odbitak šalje u mrežu za 2-0.

Konačnih 3-0 postavlja Predrag Mijatović, parabolom sa oko 18 metara, kakvu je pre njega praktikovao Moca Vukotić na Maksimiru,  a posle njega Moreira, Raća Petrović i Kleo u „večitom derbiju“.

Sve u svemu – rutinski. Laka pobeda, obezbeđen plasman u naredno kolo, lepa destinacija za putovanje, i promocija novih dresova u nekadašnjim bojama. Golman Omerović neocenjen, igrači Hibernijansa se potukli u svlačionici posle utakmice, a predsednik malteške ekipe, brodovlasnik Bezina je čestitao našima na, kako je priznao „zasluženoj pobedi“. Nije to bila igra koja je zadovoljila trenera Milutinovića, ali – za evropsku premijeru sasvim dosta od Partizana.

U period između dva meča sa Maltežanima udenuli su se i pobede nad Sarajevom u Beogradu i Hajdukom u Splitu (posle prekida i ulaska Torcide u teren), ali i skromni penal-bod protiv Spartaka u Humskoj ulici. Tim pre su svi u Partizanu bili prijatno iznenađeni što je u predvečerje 45. rođendana na revanš protiv Hibernijansa došlo čak 9.647 gledalaca sa plaćenim ulaznicama. I trener, i uprava, i igrači, apelovali su na fer i sportsko navijanje, jer se znalo šta nam sledi u slučaju novih incidenata, posle prinudnih domaćinstava van Beograda u prethodnoj sezoni.

Ekspediciji Hibernijansa, koju je predvodio elegantno popunjeni član uprave i advokat, Dr Rio Valeta, jedina briga je bila da ih Partizan ne isprati sa dvocifrenim brojem golova u mreži. Gospodin Valeta je, kao čovek vičan pisanoj reči, iskoristio priliku da bude i jedini izveštač svih malteških medija sa utakmice. A igrači Hibernijansa su dan pre utakmice dobili slobodno da idu u šoping po Beogradu. Ne znamo ko im je bio savetnik, ali taj ih je, umesto tada već „fensi“ Knez Mihajlove, uputio u Bulevar revolucije, koji je počeo da gubi od svog trgovačkog sjaja. Tek kada su prepešačili Bulevar uzduž i popreko, saznali su da je glavna štrafta u Knezu, pa su se onda zaputili tamo. Golman Bonelo je, ako ništa drugo, bio srećan, jer je našao i pazario dva para golmanskih rukavica. Možda i ovaj detalj, sa šopingom pre utakmice, govori o (ne)ozbiljnosti malteške ekipe. Ipak, podsetimo se da je istu ovakvu „ozbiljnost“ demonstrirao i FK Partizan, ali dan pre utakmice finala Kupa šampiona u Briselu, 1966. godine.

Još pre utakmice, trener Miloš Milutinović je odlučio da u prvom poluvremenu brani Omerović a u drugom Pandurović, kako bi i drugi golman osetio atmosferu evropskih utakmica i bio spreman da u perspektivi odmeni iskusnijeg kolegu. Prvih jedanaest (ovog puta u crno-belim dresovima, belim šorcevima i belim štucnama)  činili su Omerović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Petrić, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Šćepović, Višnjić i Stevanović. Kao što je i najavljeno, u drugih 45 minuta Omera je zamenio Pandur, a prva izmena se desila već posle 28 minuta. Pošto je trener Milutinović pri rezultatu 1-0 od Bogdanovića zatražio da igra klasično desno krilo kako bi još više razvukao odbranu gostiju (te noći u komplet plavoj opremi), popularni Goša Biciklica mu je odgovorio kako on to ne ume da igra.

„Igraće onda onaj koji ume“ – uzvratio je Milutinović i na teren poslao Aleksandra Đorđevića.

Prvi gol je postigao Goran Stevanović, u 24. minutu, posle prodora Mijatovića po levoj strani, a na drugi gol se čekalo do 81. minuta, kada je u gužvi posle kornera koji je izveo Mijatović, Slađan Šćepović sa peterca zakucao loptu pod prečku gola Hibernijansa na južnoj strani. Između ta dva dodira lopte sa mrežom, odigravala se inicijativa Partizana uz nekoliko propuštenih prilika, ali, znamo – to je Partizan. Klub koji skoro uvek, kad od njega očekujete ubedljiv trijumf, mrljavi i otaljava posao.

Na kraju – svi srećni. U Partizanu zbog lakog prolaska dalje i zbog korektnog ponašanja navijača, a u malteškoj ekipi zbog toga što su prošli sa samo dva gola u mreži, a ukupno pet u dva meča. Za njihovu amatersku ekipu, za koju su u Beogradu nastupila i tri golobrada momka, to je bio više nego častan oproštaj. A naši „crno-beli“ su očekivali sledećeg rivala, i priželjkivali što jačeg.

Želja im se ispunila. Kuglice su našoj ekipi za protivnika u drugom kolu dodelile Real Sosijedad iz San Sebastijana. U prethodnom prvenstvu Španije ovaj klub, iz grada na obalama Biskajskog zaliva, zauzeo je peto mesto. Jedan je od samo devet klubova koji su osvajali špansku ligu, a to im je uspelo u sezonama 1980/81 i 1981/82.

Stubovi „plavo-belih“ bili su defanzivci Goriz (igrao za Španiju na tek minulom Svetskom prvenstvu), Laranjaga i Lasa, kao i stranci – Irac Džon Oldridž (sećamo ga se iz Liverpula), i Englezi Dalijen Atkinson (stigao tog leta iz Šefild Venzdeja) i Kevin Ričardson (eks-Arsenal). Direktor Bjeković je imao zadatak da „snimi“ ekipu Sosijedada i opisao ih je kao špansku ekipu koja igra na ostrvski način – dugim loptama, agresivno i sa mnogo trčanja.

Gostovanje u San Sebastijanu nije se moglo desiti u nepovoljnijem momentu. Pošto je Partizan rutinski eliminisao Hibernijans, upao je u seriju loših rezultata u domaćem prvenstvu: poraz od Slobode u Tuzli, gubitak penal-boda od Zvezde (uz sudijsku pomoć najvećem rivalu) i poraz na Banjici od Rada. Sve to je uticalo da atmosfera i u avionu, na tročasovnom letu od Beograda do Bilbaa, bude sumorna i siva. A ekipu su pratili i kadrovski problemi – očajnom partijom protiv Rada, golman Omerović je izgubio mesto u prvih jedanaest, a u Beogradu je zbog loše forme, nezalaganja i nediscipline ostao napadač Milan Đurđević.

Našu ekspediciju su na aerodromu dočekale dve ekipe španske televizije i generalni sekretar Sodijedada, Ortega. „Crno-beli“ su se potom uputili u hotel „Marija Kristina“, koji je impresionirao svojim luksuzom čak i izveštače beogradskih medija.

Stadion domaćih, „Atoča“, bio je na dan utakmice prilično ispunjen. Nije bilo svih 27.000 gledalaca, koliko stadion prima, ali i ovih dvadeset hiljada bilo je dovoljno da stvori vatrenu atmosferu na ovom zdanju, koje će par godina kasnije biti zauvek napušteno (Sosijedad je 1993. prešao na „Anoetu“). Meč je sudila danska sudijska trojka na čelu sa Peterom Mikelsenom.

Igrači Partizana su nastupili u belim dresovima, crnim šorcevima i belim štucnama, a domaći u svojim tradicionalnim prugastim, plavo-belim dresovima. I oni su bili oslabljeni, jer nisu mogli da računaju na jednu od glavnih uzdanica, danas nažalost pokojnog, Dalijana Atkinsona. Naših jedanaest činili su Pandurović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Petrić, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Šćepović, Višnjić i Ješić. Na drugoj strani bili su Gonzales, Bengoečea, Lasa, Laranjaga, Goriz, Gahate, Fuentes, Ričardson, Lumbreras, Menčaka i Oldridž.

Sosijedad je u prvih 45 minuta imao inicijativu, ali jalovu. Milanič je sjajno čuvao Oldridža, Petrić gospodario našom odbranom, pa su domaći tek u 38. minutu uputili prvi šut ka golu Pandurovića. Jedina opasna situacija bila je u finišu prvog dela kada je Stanojković izbio loptu sa gol-linije. Sličan ritam igre bio je i u nastavku – Sosijedad je, uglavnom jalovo navaljivao, Partizan se, osim par momenata panike i intervencija Pandurovića, umešno branio. A onda u 65. minutu šansa utakmice – Mijatović prodire kroz zadnju liniju Sosijedada, vuče loptu tridesetak metara i u odsudnom momentu, sam ispred gola – šutira pored stative. Kazna je stigla u 93. minutu – jednu visoku loptu naši defanzivci su odbili samo do nekih dvanaest metara iskosa sa desne strane, na nju natrčava Laranjaga i šalje je pod prečku. Šteta. Po ko zna koji put u istoriji Partizana, naša ekipa ne ume da materijalizuje bolju igru, deluje sapeto u ključnim momentima i onda prima „jeftin“ gol. Uzalud su bile primedbe na sudiju Mikelsena, koji je dozvoljavao grubu igru domaćih, a ostaje nepoznanica zašto naš stručni štab nije izvršio nijednu izmenu i tako bar malo „ukrao“ vreme u finišu susreta.  Ipak, izdanje Partizana u San Sebastijanu dalo je nadu da tim iz Baskije nije prepreka koja se ne može preskočiti. Tim pre jer nas Real Sosijedad ničim nije iznenadio – igrali su upravo onako kako se i očekivalo.

Ali, Partizan ne bi bio Partizan kad ne bi sam sebi zakomplikovao situaciju, ako je uopšte bilo moguće zakomplikovati je više od postojećeg stanja. Samo pet dana pre revanša protiv Sosijedada, Partizan je poražen na svom terenu od novajlije Proletera sa 0-2. Nastavila se crna serija u prvenstvu, i bilo je jasno – meč sa španskim predstavnikom je „biti ili ne biti“ i za ekipu, a posebno za trenera Milutinovića. Zato se ekipa odmah posle debakla od zrenjaninskog prvoligaša uputila u Aranđelovac, da u miru Bukovičke banje sredi redove pred meč jeseni.

Miodrag Ješić je osetio da više ne može da se posveti profesionalnim obavezama na način kako nas je navikao svih ovih godina i odlučio je da mu utakmica protiv Sosijedada bude poslednja u karijeri.

Nije naš stadion bio maksimalno ispunjen te noći, 8. novembra 1990. Prodato je oko 23.000 ulaznica za meč protiv Real Sosijedada, ali je atmosfera svakako bila paklena i na nivou „grobara“. Trener Milutinović se odlučio da na teren istrče Pandurović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Ješić, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Višnjić, Đurđević i Stevanović. Očigledno je da je nestašni Đurđević pomilovan i vraćen u ekipu, a zaboravljeni su još ranije i sitni gresi Bogdanovića sa meča protiv Hibernijansa. Partizan je nastupio u svojim prugastim dresovima, belim šorcevima i belim čarapama, a za Sosijedad je nastupilo istih jedanaest momaka kao i u prvoj utakmici, ali ovog puta  u kompletno plavoj opremi: Gonzales, Bengoečea, Lasa, Laranjaga, Goriz, Gahate, Fuentes, Ričardson, Lumbreras, Menčaka i Oldridž. Sudila je trojka iz Italije, na čelu sa Rozariom Lo Belom.

Partizan je počeo oprezno – znalo se, ako gosti daju gol, biće skoro nemoguće postići tri i proći u sledeće kolo. Zato je prvo poluvreme bilo ispunjeno skromnim sadržajem i rezervisanom igrom. Jedino vredno zapažanja je oštar start Menčake nad Mijatovićem, usled kojeg je naš igrač u poluvremenu morao da ostane van terena – povreda nije bila bezazlena. Petrić je zamenio Mijata, a Ješić je iz defanzive prešao u sredinu. Već na startu drugog dela igre, praćen fanatičnom podrškom sa tribina, Partizan dolazi do toliko željene prednosti: Oldridž ruši Bogdanovića na 17 metara od gola, malo iskosa, prema istočnoj tribini. Slobodan udarac za Partizan izvodi Josip Višnjić, Gonzales jedva uspeva da ukroti ovaj topovski šut po zemlji, ali odbija loptu u vis, blago udesno – na nju natrčava kapiten Goran Stevanović i glavom je plasira pod prečku! Ludilo u Humskoj ulici! Partizan od tog momenta dominira terenom, ali nikako ne uspeva da kruniše nadmoć sa još nekim golom. Ide se u produžetke, Ješića u 104. minutu menja Šćepović. Pre i posle te izmene Đurđević propušta dve prilike. Ali, našem klubu se nema šta zameriti – momci, nošeni hukom sa tribina, pružaju svoj maksimum i fanatično se bore. Ipak, završava se 1-0 i odluka mora da padne sa penala.

Milan Đurđević pred golom Sosijedada

Menčaka i Višnjić su precizni u prvoj seriji. Druga serija počinje tako što Pandurović brani šut Oldridža, koji je tim promašajem postao i tragičar utakmice. Nažalost, Šćepović pogađa prečku te ne uspeva da donese prednost našim „crno-belima“. Zatim, u trećoj seriji golobradi Lasa, kasnije igrač Real Madrida, ne greši, ali siguran je i Buda Vujačić, za 2-2 na penalima. U četvrtoj seriji Pandurović „čita“ Bengoečeu i brani mu šut, a Gordan Petrić zakucava pod prečku i vodimo sa 3-2! Ostaje poslednja serija – Goriz je precizan i produžava nadu gostiju, a sudbina meča i prolaska u treće kolo je na Milanu Đurđeviću. „Partizanov Kempes“, kako su ga novinari prozvali, ovog puta je pribran i nepogrešiv – gol sa penala za 4-3 sa penala, ukupnih 5-4 na ovom meču, i za prolazak Partizana u treće kolo Kupa UEFA! Teško, tesno, ali sasvim zasluženo. Prevazišli su „crno-beli“ sve probleme, bili najbolji kada je najpotrebnije i porazili ekipu iz vrha španske lige, jedne od „liga petice“, kako će se kasnije nazivati ovaj skup najjačih evropskih liga.

Đurđević je kraj meča dočekao u suzama, Bogdanović nije smeo ni da gleda penale, a Ješić nije mogao da izabere bolju priliku da se oprosti od crno-belog dresa i karijere. Svi redom u našem klubu – od trenera Milutinovića i sportskog direktora Bjekovića, preko Bogdanovića i Stevanovića pa do Višnjića i Đurđevića, ističu strpljivu i pametnu igru Partizana, herojsku borbu, ali posebno podršku navijača bez koje Partizan ne bi uspeo.

Koliko je ova pobeda donela samopouzdanja, govori i bilans Partizana u prvenstvu posle toga – do kraja jeseni „Parni valjak“ je zabeležio pet uzastopnih pobeda i poraz na kraju.

Ko će biti naredni rival u Evropi – o tome, posle paklenih 120 minuta revanša niko nije ni razmišljao. Trener Milutinović je konstatovao da težeg rivala od Sosijedada ne možemo dobiti. Kuglice sa žreba u Cirihu su ga demantovale. U trećem kolu putujemo u Milano, na duel Interu, kojeg predvode Mateus, Klinsman, Breme, Bergomi, Berti i Zenga. Dvomeč sa ekipom koja je, pokazaće se, bila po svemu najjača od svih ekipa u Kupu UEFA, a nije daleko od istine da je bila moćnija i od bilo kojeg tima u Kupu šampiona te sezone.

Inter, gigant italijanskog fudbala, morao je dobro da se pomuči kako bi stigao do trećeg kola Kupa UEFA i megdana sa Partizanom. U prvom kolu savladali su „crno-plavi“ ekipu bečkog Rapida, ali tek posle produžetaka, dok su u narednom kolu uspeli da nadoknade minus od 0-2 protiv Aston Vile i da sa 3-0 kod kuće prođu u sledeće kolo. Ovaj slavni klub, do tada dva puta pobednik Kupa evropskih šampiona, čitavih 25 godina čekao je na osvajanje nekog evropskog trofeja. Prvi od ta dva pehara za osvajača KEŠ-a, Inter je zaradio tako što je, pored ostalih, eliminisao Partizan u četvrtfinalu u sezoni 1963/64, sa 2-0 u Beogradu i 2-1 u Milanu.

Trener Intera, legendarni Đovani Trapatoni, imao je moćnu ekipu, ali šuškalo se da u njoj ne štima sve kako se očekuje. Upravo su ovi, tesni plasmani protiv Rapida i Aston Vile, bili dokaz da se Inter muči protiv ekipa od kojih je realno bolji. Uostalom, tadašnji izveštač „Sporta“, Miloš Topalović, na sebi svojstven način je opisao dešavanja u milanskom klubu…

„Bergomi pijanči, Breme isceđen“ – pod tim naslovom usledila je tekst o tadašnjem Interu, više kao analiza međusobnih odnosa u ekipi, nego procena dometa Mateusa i drugova. Jer, iskreno, svakome je bilo jasno da su „nero-azuri“ moćna ekipa. Ali, mučili su ih drugi problemi – Bergomija je ostavila devojka pa je posegao za čašicom, a zatim slupao najnovijeg „mercedesa“ na glavnom milanskom trgu. Feri je igrao povređen, Breme je bio isceđen kao krpa posle Mundijala u Italiji, a povredio se i novi napadač Fontolan. Ali, zablistali su u revanšu protiv Aston Vile, i golovima Klinsmana, Bertija i Bjankija srušili ekipu iz Birmingema. Doduše, Milanezi su treći gol postigli tako što je u toj akciji asistencija za gol došla iz gol-auta. Istina, ne iz gol-auta od pola metra kao mnogo godina kasnije u beogradskom derbiju.

Iz Beograda se uputilo nekoliko hiljada navijača, a „grobari“ su bili pod budnim okom karabinjera od ulaska u Italiju, imajući u vidu njihov dotadašnji navijački CV.

Uveče, 28.11.1990, u predvečerje poslednjeg Dana Republike koji će se proslaviti u SFRJ, na raskvašeni teren i pred 65.000 gledalaca, a od toga bar 5.000 navijača Partizana, istrčali su naši momci u kompletno beloj opremi: Pandurović, Stanojković, Mijalković, Jokanović, Petrić, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Višnjić, Đurđević i Stevanović.  Sa druge strane, boje Intera su branili Zenga, Bergomi, Mandorlini, Batistini, Feri, Paganin, Bjanki, Berti, Klinsman, Mateus i Serena. U našem timu nije bilo Darka Milaniča, zbog žutih kartona, dok za Inter nije nastupio čovek koji je samo par meseci ranije doneo Nemačkoj svetsku titulu sa penala – Andreas Breme. Sudio je Helmut Kol. Naravno, ne nemački kancelar, već austrijski sudija.

A na terenu, ponovio se San Sebastijan, samo u mnogo upečatljivijem obliku. Partizan je solidno igrao, izašao na megdan Interu bez prevelikog respekta, ali su nas opet skupo koštali padovi koncentracije. Mateus je u 21. minutu izmakao pažnji naše odbrane i rutinski savladao Pandurovića. Pred kraj poluvremena idealna šansa za Partizan: Mijatović šalje dugu loptu ka Đurđeviću, on pretrčava nespretnog Ferija i izlazi „jedan na jedan“ sa Zengom. Okleva, iako ima sve vreme sveta na raspolaganju, a kada je šutirao već je bilo kasno. Zenga je skratio ugao i odbranio. Žalićemo za ovom prilikom…

Tako je i bilo. Inter, iako ne briljira, kao vrhunska i iskusna ekipa koristi svaku šansu. U 49. minutu Mateus, a ko bi drugi, izvodi korner, Petrić je neodlučan, a Mandorlini sa sedam metara zakucava loptu glavom u mrežu. Đurđević uskoro opet potvrđuje zvanje tragičara meča – dva puta za par sekundi šutira iz blizine na gol Zenge, prvo traljavo, a zatim u Zengu, hoće li nas i za ovo stići kazna?

Naravno da hoće, jer mi smo Partizan. Ali, do te kazne, Šćepović koji je zamenio Bogdanovića, sjajno šutira iz slobodnjaka, ali Zenga potvrđuje zašto brani za Italiju. Opet ništa. U nastavku akcije, posle kornera, opet Šćepović hvata volej ali lopta ide pored gola. I onda, naravno, opet taj Mateus. Ponovo iz prekida ubacuje ubitačnu loptu u naš peterac, i posle odbijanja Pandurovića i sporosti naše odbrane, do lopte dolazi Bjanki i šalje je pod prečku. Velikih, nezasluženih, previsokih 3-0 za Inter.

„Crno-beli“ su po ko zna koji put u Evropi bili sapeti, nekonkretni, naivni, prepuni respekta. Nije se taj respekt očitavao u polju – naprotiv, Partizan je igrao otresito. Ali, u momentima kada je trebalo rutinski rešiti situacije za gol, taj kompleks velikog i zvučnog rivala došao je do izražaja. Kada na to dodamo neiskustvo i manjak koncentracije, dobijamo tih 0-3.

Uzalud utisci o dopadljivoj i ravnopravnoj igri, milansko veče bilo je klasični primer Partizanovih evropskih izdanja kroz istoriju, uz nekoliko časnih izuzetaka. Bukvalno, sve ono što će mnogo godina kasnije pesnik Sinan Gudžević  sublimirati kroz jednu kratku rečenicu: „Pun mi kurac prečki i moralnih pobeda!“

Ekspedicija Intera je raspoložena stigla na revanš, zakazan za 12. decembar 1990. Mateus se čudio zašto ih niko nije dočekao na aerodromu u ime Partizana, a kada je saznao da je to „revanš“ za nepojavljivanje čelnika Intera pri sletanju beogradske ekipe u Milano, dve nedelje ranije, razumeo je situaciju.

Naša ekipa je mir pre utakmice opet potražila u Bukovičkoj banji. U našim redovima nije bilo euforije, većina je bila svesna da je Inter odradio posao u prvom meču, ali istovremeno, niko nije bežao od toga da, ako se ukaže prilika za visokim trijumfom, ona i prigrabi. I vreme je bilo protiv aktera utakmice – velika kiša je okovala Beograd od ranog jutra, teren je bio u lošijem stanju nego onaj na „Meaci“. Pravo pasje vreme je uticalo da umesto 50.000, ovom meču prisustvuje tek nešto više od 20.000 gledalaca.

Ali, oni su napravili sjajnu atmosferu. Neposredno pre izlaska obe ekipe na teren, „grobari“ su upalili stotine baklji, poređani oko celog terena, u dnu tribina. Bila je to najveća bakljada viđena na jugoslovenskim terenima!

„Crno-beli“ su, u stilu klupskih boja, nastupili u baš takvim, crno-belim prugastim dresovima, belim čarapama i belim šorcevima, a Inter u svojoj tradicionalnoj crno-plavoj opremi. Inter je bio oslabljen, osim već od ranije povređenog Bremea, nastupio je bez još tri igrača u odnosu na prvi meč – nije bilo Batistinija, Ferija i Paganina, a umesto njih su nastupili veteran Đuzepe Barezi (stariji brat mnogo poznatijeg Franka Barezija iz rivalskog Milana), i danas zaboravljeni Stringara i Takinardi (ali ne onaj Juventusov).

Partizan je igrao u sastavu Pandurović, Stanojković, Milanič, Jokanović, Mijalković, Vujačić, Bogdanović, Mijatović, Višnjić, Đurđević i Stevanović.

Ni očajan teren, ni 0-3 iz prvog meča, nisu imali uticaja na igru Partizana. Naša ekipa je demonstrirala atomski fudbal, napadala, ređala prilike pred golom Milaneza. Stevanović, Đurđević, Višnjić…šansa za šansom, ali Zenga je čudesan na golu. Možda je i slavni Mišel Votro, koji je predvodio sudijsku trojku iz Francuske, mogao bar jednom da pokaže na penal, ali bila je to njegova poslednja utakmica u sudijskoj karijeri, pa nije baš lepo da se zameraš „velikima“ na svom oproštaju. Đurđevića menja Šćepović, a u 62. minutu Partizan najzad kruniše izuzetnu igru. Stanojković prolazi po desnoj strani, centrira, a na sredini šesnaesterca kapiten Stevanović hvata volej i lopta odseda u desnom uglu Zenge, na onom golu podno severa!

Nije radost dugo trajala – samo tri minuta kasnije Mateus je u korenu sasekao sve nade da bismo, ko zna, mogli da stignemo do čuda. Oteo je loptu na sredini terena, pošao nekoliko metara napred i onda je zakucao u mrežu Pandurovića. Mašina, a Mateus to jeste bio, ne prašta ni najmanju grešku. Možda i tu, osim Partizanovog prevelikog respekta, najviše leži razlog naše eliminacije. Naspram sebe imali smo iskusnu ekipu, koja i kad ne blista, igra visoko profesionalno i kažnjava svaki „bag“ u redovima rivala.

Do kraja, Šćepović  sa četiri metra gađa pravo u Zengu, nema ništa ni od utešne pobede. Ipak, i tih 1-1 je častan rezultat, svi su toga svesni. Partizan je sabio Milaneze u mišju rupu, nadigrao ih, stvorio protiv njih mnogo prilika. Milanič je savršeno motrio na Klinsmana, a mladi Mijalković u obe utakmice nagovestio veliki potencijal. Prava je šteta što je Partizan u trećem kolu izvukao baš Inter – naime, uz nekog malo slabijeg rivala, bila bi veća prilika za plasman u četvrtfinale. A onda bi se u zimskoj pauzi, uz dopunsku selekciju (pre svega u špicu napada), moglo razmišljati i o većim dometima.

Sudijska trojka i kapiteni Intera (Đuzepe Barezi) i Partizana (Goran Stevanović) pred revanš meč osmine finala Kupa UEFA

Inter je kasnije pokazao koliko je silan: u četvrtfinalu i polufinalu na četiri utakmice nije primio gol, identičnim skorom je eliminisao Atalantu i Sporting (2-0, 0-0), a onda u finalu i Romu (2-0, 0-1). Prigrlili su te sezone „nero-azuri“ pehar osvajača Kupa UEFA, po prvi put u svojoj istoriji. I prvi put su uzeli evropski trofej posle 26 godina. To dovoljno govori protiv kakve ekipe smo igrali.  Ali, nije bio ni prvi a ni poslednji put, da nam žreb odredi za rivala kasnijeg osvajača tog takmičenja.

A što se tiče Partizana, možda je najbolji opis našeg učešća (ali i mentaliteta ekipe) dao Vujadin Stanojković:

Precenili smo Inter i stvorili famu da su nepobedivi, da ne možemo da ih eliminišemo. Ipak, ne treba žaliti, pravi profesionalci idu dalje“. 

U svakom slučaju, Partizanov nastup u Kupu UEFA 1990/91, nezasluženo je i brzo pao u zaborav, usled toga što je naš gradski rival te sezone došao do završnice Kupa šampiona i osvojio ga.  Danas, niko ne pamti da je jedan tim došao do pehara najdekadentnijim bunkerom u finalu, a da je drugi beogradski tim, ovaj naš, dominirao protiv ekipe koja, ne samo što je osvojila Kup UEFA,  već je po kvalitetu bila jača i od finalista Kupa šampiona. U fudbalu se, pre svega piše rezultat. Lepota i „umjetnički dojam“ su rezervisani za umetničko klizanje.

Ali, sa druge strane, gledali smo pravu „partizansku borbu“ do poslednje kapi znoja, dve velike utakmice u Beogradu, veliku svetsku ekipu iz Milana, a i Lotara Mateusa (ko bi tada rekao, našeg budućeg trenera).

Zato i danas ne hajemo za 0-3 u Milanu, već se rado sećamo penala protiv Sosijedada, Đukinih promašaja, blata u revanšu, bakljade oko Humske 1, i atomskog fudbala. .Nemamo čega da se stidimo. Partizan nikada nije znao da kalkuliše, rekli bismo – na žalost. Ali,  volimo ga, i takvog kakav je – naš je. A te 1990/91, Partizan je u Kupu UEFA bio baš onakav kakvog ga znamo kroz celu istoriju. Take it or leave it.

 

Tekst priredio: Aleksandar Pavlović

Izveštaje i fotografije skenirao Igor Todorović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *