Najnovije
Blog

Miloš Cvijanović Cvijo (1946-2019) – odlazak u najlepša spominjanja

  Bio je septembar 2016. godine. Dobio sam jedan mejl u kojem je čovek koji ga je napisao, ispravio jedan podatak koji je pročitao na našem blogu „Crno-bela nostalgija“. Odgovorio sam mu, zahvalio mu se za mejl, uzgred ispravljajući pogrešan podatak, a da tada nisam ni pretpostavljao da će ta kratka prepiska biti početak jednog neobičnog, virtuelnog, ali iskrenog prijateljstva.

  Miloš Cvijanović Mišo, ili Cvijo, kako su ga svi zvali, bio je čovek koji je poslao mejl. Znao sam tek površno ko je Cvijo – velikan jugoslovenskog, riječkog i hrvatskog novinarstva, dugogodišnji urednik „Novog lista“ iz Rijeke, vrsni poznavalac fudbala. Nažalost, nisam do tada dovoljno dobro poznavao njegovu karijeru, geografske okolnosti su uticale na to da riječki „Novi list“, u kojem je Cvijanović dugo bio urednik, prelistam na brzinu samo jednom u životu – onog davnog dana kada ga je doneo drug iz vojske u kasarnu. Ipak,  iz mejla u mejl, iz meseca u mesec, bio sam u prilici da nadoknadim propušteno, i da shvatim kakav je novinarski doajen, erudita i renesansni intelektualac moj virtuelni (i ne samo virtuelni) prijatelj. Još bitnije od toga – Mišo Cvijanović Cvijo je bio divan čovek, blag, vedar, otmenog ponašanja.

(Foto – screenshot TV Istra)

  Nekoliko dana pre nastanka ovog teksta, konstatovao sam da je prošlo više od mesec dana od naše poslednje prepiske. Ali, verovao sam da će u najskorije vreme stići mejl naslovljen, kao i do sada, sa „Cvijo se javlja i poručuje…“. A onda, juče ujutru me je šokirala i duboko rastužila vest na internet portalima: „Umro je riječki novinar Mišo Cvijanović“.

  Svrha ovog teksta nije da ponudi patetiku. Jedina dva razloga za ove redove koje čitate su namera da se mlađim ljubiteljima fudbala i našeg Partizana približi delo Miloša Cvijanovića, kao i želja autora da se ovim putem oprosti od ovog divnog čoveka.

   Rekoh već, Mišo Cvijanović je poslao ispravku jednog podatka na našem blogu. Mene je, isprva, šokirala činjenica da takav novinarski as uopšte čita „Crno-belu nostalgiju“. Kasnije sam, iz njegovih mejlova, shvatio da je redovno čitao naše tekstove. Malo je reći da mi je godila ta činjenica. A gospodinu Cviji je verovatno godilo to što sam u momentu uvažio tu njegovu ispravku i sugestiju, bez ikakve sujete. A i ko sam ja, da sumnjam u znanje čoveka koji je drugovao s Bobekom, intervjuisao i crtao Euzebija i Bekenbauera, bio živa enciklopedija grada Rijeke i jugoslovenskog fudbala…

 – Drago mi je da ste to kolegijalno prihvatili, što mlađi kolege nekada ne čine 

  Tu se Cvijo otvorio, i jednu prepisku, kojoj se kraj slutio u dva razmenjena mejla, pretvorio u srdačno dopisivanje, razmenu mišljenja, podataka, ali i prijateljstvo. Nesebično je delio svoje bogato znanje, svaki njegov mejl je kipteo od podataka, zanimljivosti, pikanterija i finesa. Svojom neposrednošću, sklonio je barijere preda mnom, pisao mi je o svojoj porodici, bio je pun ljubavi za svoje najbliže, a posebno za unuke. Poimence mi je navodio svakog od svojih najbližih, radovao se njihovim uspesima. Tako se otvoriti pred neznancem, to mogu samo ljudi apsolutno čiste duše. Iz njega je izbijala smirenost, otmenost i blagost.

Mišo Cvijanović: Partizan 1964/65, objavljeno u „La voce del popolo“

  Karijera Miloša Cvijanovića bila je neverovatna. Rođen je na Kordunu, kao dečak se sa roditeljima preselio u Crikvenicu, a kasnije u Rijeku. Još dok je bio gimnazijalac, njegove karikature su objavljivali „Sportske novosti“, „Partizanov vesnik“, „La voce del popolo“ (list italijanske manjine iz Rijeke), penziju je 2011. dočekao u „Novom listu“ ali je tokom čitave karijere sarađivao, kroz autorske tekstove ili karikature, sa najpoznatijim beogradskim medijima – „Politikom“, „Sportom“, „Borbom“, „Fudbalom“, „Dugom“, „Ježom“, ali i sa onima iz Zagreba i Sarajeva. Nacrtao je hiljade i hiljade karikatura, napisao isto toliko tekstova. Objavio je knjigu „Đir po korzu“, koja je svojevrsna hronika grada Rijeke. Lično mi je otkrio da priprema knjigu o pozorištu,  „S ove strane rampe“. Bio je veliki zaljubljenik u svet glume. O fudbalskim asovima koje je lično intervjuisao i poznavao, nema svrhe govoriti. Ne postoji apsolutno nijedno, iole bitno fudbalsko ime, od početka šezdesetih pa do danas, od Ljubljane i Maribora pa do Skoplja i Niša, a da Cvijanović nije mogao o njemu kao iz topa izgovoriti nekoliko podataka ili karakteristika. Bio je prava banka fudbalskih podataka, a te podatke je izbacivao nenametljivo, nije imao običaj da vas fascinira ili da se razmeće znanjem, već je svaki njegov podatak bio u službi informacije i objašnjavanja određene teme.

   I pazite sad, takav čovek se meni obraća sa „Dragi mladi kolega“…ne jednom, ne dva puta, već svakog puta. Osećao sam se apsolutno nedostojnim toga. Jer, kako ja, koji iz hobija pišem tekstove za blog, u bilo kojoj varijanti mogu biti kolega sa čovekom koji je novinarska gromada? Ali, to je bio Mišo Cvijanović – nije patio od veličine i umišljenosti, nije sebe stavljao na pijedestal nedodirljivosti, daleko iznad ostalih.

  Dogovarali smo viđenje, povodom njegovog planiranog dolaska u Beograd. Ali jednom, pa drugi put, viša sila se isprečila i omela ga u tom nastojanju da poseti našu prestonicu. Planirali smo da se tada i formalno upoznamo i ispričamo, i uradimo intervju. U međuvremenu, dopisivali bismo se. Ako bi od prethodnog javljanja proteklo više vremena, Mišo bi se javio, osvrnuo na dešavanja u međuvremenu, poslao bi mi link nekog svog gostovanja na televiziji ili teksta na portalu „Torpedo“, gde je u poslednjih godinu dana imao svoju kolumnu, „Rt dobre nade“. Ali, ništa od toga nije bilo samopromocija. Nije se hvalisao svojim tekstovima, čak je priznao da se zacrveni kad god dobije neki kompliment. On je svoje tekstove i reportaže shvatao kao svoje mezimce, bukvalno je živeo novinarstvo, uživao je u pisanoj reči. Verujem da ga je ista, dečačka radost, obuzimala i kada je njegova prva karikatura objavljena u štampi, kao i kada je, kao novinar u penziji, pisao tekstove za internet portal. Izgledao je bar deset godina mlađi, a duhom i energijom je i dalje bio dečak, iako formalno penzioner.

  Nesebično smo razmenjivali fudbalske fotografije, kao i razmišljanja i utiske o fudbalu nekada i sada, o Partizanu i Rijeci. Mišo Cvijanović nam je poslao dragocene slike Vladimira Firma, koje su nam nedostajale za naš PFC Historical, zatim nam je slikama zaokružio priču o Živku Lukiću, i dao joj završni pečat i sjaj. Poslao nam je i jednu vrlo dragocenu sliku, sa jedinog nastupa Bobeka u crno-belom dresu, na susretu veterana u Rijeci. Cvijo je imao dva kluba u svom srcu – Rijeku i Partizan. Nikada nije naglašavao svoju privrženost crno-belima, jer je ona bila očigledna. Jedan od mejlova je završio sa „Srdačno Vaš bijeli i crno-bijeli Cvijo“. Malo je Partizanovih navijača iz Beograda, koji poseduju toliko znanje o našem klubu kao što ga je posedovao Cvijanović.

  U jednoj od naših poslednjih prepiski, s tugom je konstatovao kako je preminuo bivši igrač Partizana Pavle Kiš, a ujedno se i osvrnuo na ne baš sjajna izdanja Partizana u domaćem prvenstvu. Imao je jedan specifičan izraz, kad god bi pomenuo nekoga ko nije više među živima: otišao je u dobra spominjanja. 

  Slučaj je hteo da prethodni tekst na blogu bude posvećen Miletu Kosu, prijatelju Miše Cvijanovića. Dugo sam razmišljao, i pre ove tužne vesti, ko bi mogao biti pandan Miši Cvijanoviću u beogradskom novinarstvu? Ko je beogradski Cvijo, ko još poseduje toliko znanje o fudbalu i  umetnosti, postoji li erudita njemu ravan u svetu novinarstva, postoji li takav otmeni gospodin? I shvatam da je jedino Mile Kos bio velikan tog kalibra.

  Za kraj ovog sećanja, par ličnih utisaka: sve više shvatam kako sam dobar potez napravio pokretanjem ovog bloga. Ne zato što sam, daleko bilo, pisanjem ovih tekstova, kompenzovao dečačku, nikad ostvarenu želju, da budem sportski novinar. Već zato što mi je bavljenje istorijom Partizana donelo priliku da upoznam neke izuzetne ljude – od drugova koji sa mnom rade na ovoj našoj priči, preko ljudi koji čitaju sve to, pa do bivših igrača ili poznatih novinara.

  Miloš Cvijanović Cvijo, jedan je od tih ljudi. Zahvalan sam tome što sam bio privilegovan da ga upoznam, jer poznavati takve ljude može samo da vas obogati u emotivnom smislu. Neke drage slike iz njegove porodične arhive, koje je Cvijo podelio sa mnom, neke njegove pohvale, neki brižni, skoro roditeljski saveti, ostaće zauvek sačuvani između mene i njega, u nekoj od desetina i desetina naših prepiski.

  Počivajte u miru, dragi Cvijo.  Velika je čast što ste me zvali prijateljem, a sebe doživljavali kao saradnika našeg bloga. Vi biste, divni prijatelju, rekli da ste otišli u dobra spominjanja. Ne, Vi ste otišli u najlepša spominjanja.

  

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *