Najnovije
Blog

Znači, Đukić



Šokantan
odlazak Marka Nikolića u Sekešfehervar je posle samo četiri dana presekao
planirano jednomesečno slavlje naše šeste „duple krune“.  Neizvesnost i zabrinutost navijača je, na svu
sreću, brzo prekinula vest da je Miroslav Đukić prihvatio da se posle deset
godina vrati u Partizan i srpski fudbal.

 

U
prvom mandatu Miroslav Đukić je na klupi Partizana proveo 345 dana.  Na mesto šefa
stručnog štaba je postavljen 9. januara 2007. i potpisao je ugovor na godinu
dana.  U radu sa ekipom mu je asistirao
potpuno neafirmisani mladi stručnjak, nekadašnji kapiten omladinaca ,,crno-belih“
i više loš, nego osrednji desni bek/centarhalf, Aleksandar Stanojević.


  Đukić je Partizan preuzeo kao
četvrtoplasiranu ekipu onoga što se tada zvalo Meridijan Super liga, a ostavio ga
na prvom mestu i sa 6 bodova prednosti na polusezoni 2007-2008.  Ovo je bila prednost i osnova koju je Slaviša
Jokanović doradio u našu treću ,,duplu krunu“.
  Partizan je 41-godišnjem Đukiću, posle
izuzetno bogate igračke karijere, bio prvi trenerski angažman u nekom
klubu. 

 

Stil, rezultati
  Ogromna većina navijača Partizana, i onoga
što se zove „objektivni ljubitelji fudbala“, će se složiti da je tokom prvog
trenerskog mandata Miroslava Đukića, Partizan igrao najatraktivnije u svojoj novijoj
klupskoj istoriji.  Brza tranzicija, bez suvišnih
kontakata sa loptom, fudbal koji ide napred i u prostor, puno trčanja, šansi i igra
na gol ili 3 više.
  Istini za volju, Đukić je vodio jedan od najzanimljivijih
i najkompletnijih timova Partizana, kada je mlade snage iz Partizanove škole
(Jovetić, Nebojša Marinković, Smiljanić, Obradović) dopunjavao odličnim
strancima (Moreira, Juca, Diarra) i kvalitetnim lokalnim pojačanjima (Rukavina, Bambi Tošić, Đorđe Lazić).
  Đukićev prvi mandat se zapravo može grubo
podeliti u dve faze. 
  

  Prolećnu
polusezonu 2006/2007, je obeležila konsolidacija psihički i rezultatski posrnule
ekipe, uvođenje discipline i čišćenje preglomaznog igračkog kadra (te zime su,
između ostalih, klub napustili i:  Ace
Stojkov, Bojan Šljivančanin, Nenad Mirosavljević, Predrag Lazić, Vladimir
Vukajlović,  Dragan Radosavljević,  Marko Markovski, Milan Perendija, Ostoja
Stjepanović…)
 

  Đukićeva
druga utakmica na klupi Partizana bio je 128.
,,večiti derbi“
, koji se i dalje prepričava: zbog lepršave igre Partizana,
ubedljive pobede (2-4) i antologijske izjave Milana Lole Smiljanića („Zatvorili
smo ovo ovde, ovaj stadion i sve… a Zvezda neka osvoji sada titulu, ako hoće,
ako ih nije sramota…“).  Đukić je na
teren poslao čak šest debitanata.

  

  
  Pogledajmo
samo arhivu novinskih naslova posle ove utakmice: „Samo cigle od Tvrđave:
Partizan razbio Zvezdu“, „Javni čas fudbala“, „Doš’o je i taj dan“, „Đukić
ponizio Bajevića“, „Partizan zgazio Zvezdu 4-2“, „Od Marakane ostali dugmići!
(Partizan posle 11 godina DEMOLIRAO Zvezdu na njenom stadionu, ni najstariji
navijači ne pamte GORU ZVEZDU I MOĆNIJI PARTIZAN!“


    
 

  Užasno selektirani tim Partizana nije uspeo
da nadoknadi veliki bodovni zaostatak iz prvog dela sezone.  Zanimljivo je da crno-beli pod Đukićem nisu
nijednom odigrali nerešeno!  Uključujući
i jednokružni plej-of, fudbaleri Partizana su osim najvećeg rivala, čak dva
puta gubili od Hajduka iz Kule (toliko o još jednom maderaškom mitu, o navodnim
Partizanovim „prijateljskim utakmicama“). Bolje dane je najavila poslednja
utakmica u sezoni, i pravi klasik „đukićevštine“. 7-1 protiv Mladosti iz
Apatina, uz dva odbranjena penala Žakule i povratak navijača Partizana na
stadion!
  Druga faza Đukićevog mandata je koincidirala
sa definitivnim završetkom iscrpljujućeg navijačkog bojkota, javljanjem
euforije i povratkom Partizanovaca na stadion.  Na kadrovskom planu su usledili veliki rezovi,
(neprijatni) rastanci sa nekim dugogodišnjim prvotimcima, ali i dolasci brojnih
atraktivnih novajlija.  U saradnji sa novim
sportskim direktorom Ivanom Tomićem, Đukić je selektirao ekipu i stručni štab
koji su, po mišljenju mnogih, bili temelj Partizanove dugogodišnje rezultatske
dominacije.  Naša ekipa je drugu Đukićevu
polusezonu završila bez poraza u šampionatu.

   Ostaje veliki žal što je posle masakriranja
Zrinjskog (11-1 u dvomeču 1. kola kvalifikacija za Kup UEFA), suspenzija
sprečila ovu sjajnu generaciju da se ozbiljnije okuša na međunarodnoj sceni. 
  Zanimljiv je podatak da je pretposlednja
Đukićeva utakmica na klupi Partizana, bila međunarodna prijateljska utakmica (29.
Trofej Bernabeu) protiv Real Madrida, odigrana 5.decembra 2007.godine.  Madriđani su golovima Baptiste i Drentea
slavili rezultatom 2-0, ali je naša ekipa ostavila veoma dobar utisak.

  

Real
Madrid – Partizan 2:0

Baptista
34, Drente 67



Real Madrid: Dudek, Mičel Salgado, Tores (od
74. Marselo), Kanavaro (od 45. Pepe), Mecelder, Gago (od 45. Dijara), Baptista
(od 62. Guti), Drente, Roben, Iguain, Saviola (od 62. Soldado)



Partizan: Božović, Rukavina, Rnić, Žuka,
Moreira (od 83. Mitrović), Lazetić (od 58. Jovetić), Lazić (od 58. Maletić),
Tošić (od 58. Ćetković), Lazevski, Mihajlov (od 73. Srđa Knežević!!!), Dijara
(od 73. Stjepanović)

Iako nije osvojio
trofej sa Partizanom, Miroslav Đukić je 2007. proglašen za trenera godine u
Srbiji.
  Đukićev bilans u susretima sa komšijama je
1-1-3.  Vredi napomenuti da su na oba
prvenstvena derbija koje je Partizan izgubio našem protivniku dosuđeni najblaže
rečeno diskutabilni penali (sudije Jeknić i Filipović), a da je na dve od te
tri utakmice Partizan duže od poluvremena igrao sa igračem manje.  Prava je šteta što 10 godina kasnije Đukić ipak
neće imati priliku da se revanšira Bošku Đurovskom.

  Ukupan bilans Miroslava Đukića na zvaničnim
Partizanovim utakmica je 23-5-7, uz gol razliku 73-31

Zanimljivo je da je Partizan pod Đukićem samo jednom odigrao utakmicu
bez golova.
  

Očekivanja i
kontroverze
  Deset godina kasnije, Miroslav Đukić je
neuporedivo zreliji i iskusniji trener.  Napravio
je određene uspehe u manjim španskim sredinama (Valjadolid, Kordoba), ali mu
Partizan i eventualni proboj u Evropi mogu biti odskočna daska da karijeru
usmeri u najviši trenerski ešalon na Iberijskom poluostrvu. 

  Đukićev (za Srbiju) nekonvencionalni pristup
fudbalu verovatno najviše ima veze sa time da nije deo onoga što se zove
„zlatiborska“ tj. ,,Bata-Đorina škola menadžmenta“ (sve trenerske licence je
zaradio u Španiji).  Đukić nije deo
lokalnih „kombinacija“ i „fudbalskog establišmenta“, što se navodi kao jedan od
glavnih razloga za njegovo dugo odsustvo iz srpskog fudbala.  Čak i u Partizanu mu je zamerano što više
vremena provodi na Teleoptiku nego u kancelarijama, i što mu je važnije
mišljenje članova stručnog štaba, nego „klupskih struktura“.
  Zamerano mu je i kada je pravio velike rezove
u ekipi i kada se zahvalio nekim dugogodišnjim prvotimcima i legendama kluba
(Ivica Kralj, Albert Nađ…) Kralj je krajem maja 2007. godine nazvao Đukića
„licemerom i lažovom“, a Partizan uporedio sa Titanikom.  Vreme je pokazalo koliko su ovi Đukićevi
potezi, iako kontroverzni i kod mnogih navijača nepopularni, bili ispravni.

Verujemo
da Đukić kao relativan autsajder, i neko ko nije egzistencijalno vezan za
Srbiju i lokalnu fudbalsku vrtešku, ima veće šanse za samostalan rad nego neki
trener početnik.  Reputacija mu
istovremeno daje veći autoritet u svlačionici, kao i prostor da bude integrativni
faktor između stranih i domaćih igrača.  Đukićevi međunarodni kontakti pružaju dodatne
mogućnosti prilikom regrutacije pojačanja, posebno u inostranstvu.
  Najveći broj primedbi na račun Miroslava
Đukića nema nikakve veze sa njegovim trenerskim znanjem i profesionalnim
kvalitetima.  Najviše mu se zamera da je
„naprasno“ napustio Humsku, kao i da je na svojoj poslednjoj utakmici jesenjeg
dela šampionata (protiv Mladosti iz Lučana, 10.12.2007.), nepotrebno poslao na
teren dva važna prvotimca sa parnim žutim kartonima (Žuku i Tošića), i na taj
način otežao Partizanu prvi prolećni susret sa komšijama.  Neki navijači Partizana mu zlopamte i to što
je na polurevijalni Olimpijski turnir u Pekingu poveo Tošića i Fejsu, i tako
oslabio našu ekipu na prvim nastupima u Evropi (Inter Baku i Fenerbahče na
JNA).

 

  I pored objektivno neprijatnog utiska da je
ostavio posao nedovršenim, Đukić je iz Partizana zapravo otišao samo nekoliko
nedelja pre isteka ugovora.
   

  Đukić
je više puta javno isticao da je Partizanovac, ali da ne mrzi Zvezdu.  Sa stanovišta zakletih Partizanovaca, ovakvo
razmišljanje je teško objasniti.  Ali
racionalno posmatrano, u situaciji u kojoj Partizan najvažniju bitku sa
komšijama vodi u medijima i van terena, neko ko je „umeren“ i iznad situacije,
može samo da bude naša taktička prednost.
 
   
  Partizanu
u ovim okolnostima pre svega treba profesionalac, neko koji ima snažan lični
motiv da uspe.  Trener profesionalac pre
nego trener navijač/motivator.  Đukićev
prvi mandat u Partizanu je idealan primer kontrasta u odnosu na prethodnika, Miodraga
Ješića, jednog predivnog čoveka, u kome kuca možda najveće grobarsko srce, ali čoveka
koji tu emociju i želju nije uspevao da pretvori u realan Partizanov uspeh.
  Đukić se vraća na mesto na kome je nagovestio
veliki trenerski kvalitet i ostavio puno nedovršenog posla.  Želimo mu, da poput Marka Nikolića, iz drugog
puta privede kraju započeto, ZNAČI: osvajanje domaćih trofeja i afirmacija
Partizana, njegove igre i fudbalera na velikoj evropskoj sceni.

  Autor: Dušan Mihajilović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *