Najnovije
Blog

Tog leta 1985. godine…

  Pre dve godine objavili smo treći broj našeg fanzina „PFC Historical“, posvećen Partizanovoj šampionskoj tituli iz sezone 1985/86. Jedan od tekstova bio je i ovaj koji objavljujemo i na blogu – sećanje velikog Partizanovca i našeg druga Nikole Senića na sezonu koja je zabetonirala njegovu ljubav prema Partizanu. Uživajte, ako do sada već niste u fanzinu pročitali ovaj sjajan alanfordovski tekst. 

 
  Tog
leta 1985.godine nisam ni slutio kakvih me turbulentih desetak meseci očekuje,
na svim frontovima. Završio sam osnovnu školu i bez mnogo brige iščekivao
sam start srednjoškolskog bitisanja. A, kao i svakog leta, šturo su se putem
dnevne štampe pratile pripreme Partizana za novu sezonu, što bi obično
počinjalo malim člankom u dnu sportskih stranica Politike, gde bi, gotovo
kao i svake godine, saznali da je Partizan savladao Slogu iz Bajine Bašte
sa nekih 9:0, uz sastave timova i strelce.

  Za
razliku od današnjih dana, kad si klinac od 14 godina leto pro
đe
za čas. A, i otac je uvek pazio da nam se porodični godišnji odmor nikako ne
sudari sa nekom prvenstvenom utakmicom voljenog kluba, tako da smo do 11.
avgusta 1985. godine i dolaska Slobode iz Tuzle na JNA na premijernu utakmicu
sezone, već bili spremni kao zapete puške. Dodatno, za nas tad zvanično prestaje
leto jer kreće jesenja sezona fudbala.

 

  Od
četiri avgustovska kola koja su usledila, a među njima i derbi, nekako ipak
najviše pamtim gostovanje na Karaburmi. Golova nije bilo, ali je bilo izuzetne
tenzije na tribinama, uglavnom uperene na Organe reda. Već sam bio mali veteran
utakmica na JNA i odlazaka u komšiluk, tako da slobodno smem da kažem da 
su „grobari“ bili u nekom čudnom elementu, a to je tek bio uvod…

 

  Ubrzo
je krenula i škola a ja sam se igrom slučaja našao u razredu u kojem nije bilo
nikakve logike da se nađem – skup ponavljača, narkomana, te devojčica koje
razmenjuju informacije o abortusima….Svi pokušaji roditelja da me prebace u
razred u kojem su bili smešteni svi oni koji su u srednju došli iz moje osnovne
škole, bili su bezuspešni.

 

  No,
koliko kod da smo svi u kući bili zblanuti novonastalom situacijom, ništa nije
moglo da nas pripremi za ono što se dogodilo dan kasnije, drugog dana škole.
Vraćajući se iz te, kao, tada ugledne XII Beogradske,  neminovno sam na
putu do kuće prolazio pored JNA i uvek je znalo kod ulaza u staru upravnu
zgradu FK-a da se šetka 20-30 duša, crno-belih fanatika kojima je svaka
informacija o klubu bila sve na svetu. Tako bi često moj otac, vraćajući se iz
nabavke, svraćao da čuje šta se govorka, pa bi ubrzo i mi ukućani bili
obaveštavani o tekućim pitanjima: “Sine, kažu ovi tamo što stoje ispred Uprave
da se povredio ovaj ili onaj” ili “Kažu ovi što stoje dole kod Uprave da nam ne
dolazi onaj iz Vardara”… Kakav crni internet.

 

  Međutim,
tog 3. septembra, ispred Uprave je stajalo malo više ljudi. I svi ćute. Neka
čudna energija. Ja sam samo prošao i nastavio do mojih solitera a tamo me na
vratima stana u suzama dočekuje majka: “Sine, poginuo Mance”… Takav trenutak do
tada sam doživeo samo kada mi je pet godina ranije saopšteno da mi je preminuo
deda… Posle nekoliko sati ridanja, zovem drugara „grobara“, on se javlja i kroz
plač mi kaže: “Nije poginuo Mance, samo se povredio”… Legenda je ispraćena kako
dolikuje, desetine hiljada navijača koji su posle sahrane napravili jedan od
najvećih kortea koje sam ikada video, preko Ruzveltove, Bulevara, pa sve to
samog centra grada, sve vreme pevajući isključivo Draganu. Bilo je par sitnih
incidenata, ali sam u prolazu čuo Organe reda kako komentarišu: “Pusti decu,
vidiš da tuguju”.

 

  Narednog
vikenda, Partizan je igrao kući protiv Prištine a samu atmosferu možete i da
zamislite. A, kada je na teren izašla gostujuća ekipa , začuli su se spontani
zvižduci sa južne tribine da bi se zatim na jednu od šipki popeo jedan od viđenijih
„grobara“ i kroz suze zaurlao: “Nemojte da zviždite, znate li koliki su venac
doneli na sahranu?!”. Usledio je aplauz gostima.

 

  Iako
su dani oko iznenadnog odlaska Dragana jedni od najgorih u mom životu do
punoletstva, tih dana oko Draganove sahrane, oko JNA i protiv Prištine, vidim
da se ponavljaju i dva lica iz mog suludog razreda. To me je, u svom onom
haosu, negde i obradovalo, jer sam bio ubeđen da mi je razred potpuno etnički
čist, tj. da osim mene tu navijača Partizana nema. Polako se upoznajemo tokom
prve dve školske nedelje, a jedan od dvojice dotičnih za vikend odlazi sa
Grobarijom na gostovanje Sarajevu. 

 

  A,
to Sarajevo, ostalo je upamćeno u grobarskom svetu kao “čuveni Šid”. Ja sam,
već u ponedeljak, na zadnjim stranicama sveske iz istorije dobio izveštaj sa
tog gostovanja i, kao i većina neozbiljne omladine onog vremena, sačuvao
svakakvih gluposti u životu, ali ove antologijske i detaljne zapise i opise ne.

 

  Da
ne ulazimo u detalje, ali dešavanja na žel. stanici Šid dospela su krajem
godine i na stranice vodećeg francuskog sportskog magazine L`Equipe, gde je
preko jedne stranice bila nacrtana mapa Evrope a na njoj eksplozije na tri
lokacije – Hejsel, Šid i nešto što se desilo na utakmici PSŽ-a u Parizu. Dakle,
Brisel, Pariz i Šid. Ne znam šta je pisalo u samom časopisu o ovim dešavanjima,
nije bilo nadasve pouzdanog Google prevodioca, ali se sećam reči mog novog
drugara iz školske klupe: “Bilo nas je oko 150 ali dva kupea teških ludaka”. 

  Sa
fudbalske strane, Partizan posle sedam kola prvenstva nema poraz, dolazi nam
Velež na JNA u osmom kolu za četvrtu pobedu uz četiri remija, a onda dolazi i
taj dan… Neka sreda, škola organizuje jednodnevni izlet,  a meni moj
drugar iz klupe kaže: “Ajmo mi u Osijek na vanredno kolo”. Nije morao dva puta
da mi kaže.

Eto
mene, umesto na nekom proplanku, u vozu sa 40-tak istomišljenika. Onakvu
energiju do tada nisam video. Jedan voz ima vagona koliko ima vagona, ali činilo
mi se da je ovih 40 duša zujalo po vozu poput Fleš Gordona, s jedne na drugu
stranu, prosto su kao bubašvabe izlazili iz svih kutaka, naravno, retko ko sa
kartom za prevoz. Međutim, u jednom trenutku su upravo poput bubašvaba kad se
upali svetlo, isto tako, većinom i nestali. Policija ulazi u stanici Ruma i
skida sa voza sve što im nije delovalo kao običan putnik. Ja sam pokušao da se
sklonim u jedan kupe ali sam bio skinut iz voza praktično bez reči. Kupeu je
prišao jedan pandur, u sekundi me odmerio i samo rekao “ajde”. Šta ću, silazim
i ja. Napolju nas 15-20, postrojavanje vredno onih partizanskih filmova u
kojima nemački zapovednik odmerava zarobljene, šetajući napred nazad, sa rukama
iza leđa i nakrivljenom šapkom. Malo policijska stanica, malo ribanje, i nazad
za Beograd. Ja iz nekog razloga iskačem iz voza na Novom Beogradu, da bih malo
složio utiske a i malo stoga što sam čuo da nas na glavnoj železničkoj čeka
dodatni problem sa vlastima. Dolazim kući sa “izleta” a majka kaže ocu “Vidi
šta znači dan u prirodi za dete, vidi kako je dobio boju u licu”. Par dana
kasnije, dobio sam lični broj u MUP-u. Barem je Partizan dobio Osijek 1-0.

Partizan
nastavlja da melje i beleži još dva trijumfa kod kuće zaredom, ukupno četiri
vezana za 7-4-0. Moj školski drugar mi sugeriše da bi mogli i do Zenice.
Naravno, što da ne? Ovoga puta, išlo se u subotu uveče i  trebalo je
smisliti izgovor kod kuće. Čuvena Kaluđerica je bila jedini izlaz – kao neko
ima tamo kuću, pa ćemo da pravimo žurku, bićemo ceo vikend, bla, bla, bla.
Progutaju to moji nekako, barem sam rešio odlazak, za povratak ćemo videti.
Celih 12 nas se zaputilo tim večernjim vozom put Zenice aIi je bilo maksimalno
gotivno – dva kupea, ne onakvih ludaka, ali dostojnih grobarske priče. Problem
nastaje kada ja tokom dana u nedelju  nazovem kući iz govornice a majka mi
kaže “da si seo na autobus u toj Kaluđerici i za dva sata da si kući”, a ja
stojim u govornici negde u Zenici, utakmica još nije ni počela. Uglavnom,
dobijamo 2-0 a ja bih danas mogao da se zakunem da je drugi gol, pred kraj, dao
Vermezović.

 

  Partizan
nastavlja bez poraza i u naredna dva kola, a onda sledi spektakl na JNA  –
neka sreda i osmina finala domaćeg kupa, rival nižerazredni 14. Oktobar iz
Kruševca. Naravno, sve bi bilo u redu da krajem novembra u Beogradu nije bilo
snega do kolena. Ovako, pojavljuje se nas 50-tak u kopu, gomila radnika iz
fabrike 14. Oktobar ispod semafora i nešto psihopata na zapadu i istoku za pun
ugođaj i maksimum 500 duša u ovaj 13h CET kick-off time. Tad sneg nikome na
pamet nije palo da čisti sa tribina, jedva su i ono dole sredili da liči na
nešto. Kako smo bili na istoj tribini sa gostujućim navijačima, bilo je
neminovno da krene makar grudvanje a zatim i totalno veselje, najedanje snegom
i vrištanje, a kao epilog,  moj školski drug i ja, pojavljujemo se na
popodnevnoj nastavi sredinom drugog časa, na zaprepašćenje razredne koja nam je
valjda držala onaj marksizam, i veselje ovih “Poselo” komšija. Pita žena
iskreno “Gde ste vi deco bili?”, a nas dvojica, onako mokri od glave do pete,
uzvraćamo ponosno i nabusito: “Na JNA!”. 

 

  Jebiga,
sledi prvi ligaški poraz, u gostima uvek neugodnoj Rijeci, ali jesenji deo
završavamo sa još dve pobede i sa, za onakvu ligu, fenomenalnih 11-5-1. Posebno
bih izdvojio onaj gol Jovice Kolba na Grbavici za potpun užitak na kraju
jeseni.

 

  Iz
Kupa UEFA smo ispali od Nanta u drugom kolu, ubiše nas tamo, a u Beogradu
nam Vahid Halilhodžić daje gol a jug mu skandira “dušo prodana”. Prethodne
sezone primimo šest komada u Londonu, zatim pet u Mađarskoj, onda četvorka u
Nantu… Da li je neko manje voleo Partizan? Ma kakvi. Onaj usklik “idemo dalje”
sa tribina nije bio vezan za suvi prolazak u domaćem ili ino kupu, već vera u
PFC, kao i često skandiranje “biće bolje”.

 

  Tom
skandiranju sam mogao i ja privatno da se okrenem, jer su četvorke i petice iz
osnovne škole prerasle u kečeve i dvojke u srednjoj. Ne želim da se vraćam
nazad, niti umanjujem moj doprinos tome, ali ono je bilo zlo od razreda. Mislim
da je jedan dečko bio vukovac u osnovnoj, fin momčić, on je bio najbolji u
razredu kod nas, sa jedva vrlo-dobrim uspehom na kraju jesenjeg školskog prvenstva,
a dešavalo se i da po 15 đaka preda pismene radove potpisane kao Milko Đurovski,
dok bi se neki potpisivali i imenom ovog jadnog dečkića koji je nekada bio
vukovac, pa bi pismeni bili poništeni kao i prvenstvo te 1985-86 sezone. Bolje
da se ne prisećam svega.

Zimska
pauza brže prođe, a Partizan je i pre početka ligaške prolećne sezone uspeo da
ispadne i iz kupa, dobi nas na penale Velež na JNA. Znam da nam je to jako
teško palo svima, ali nisam siguran da li smo tada navijačima “rođenih” oteli u
znak odmazde onaj njihov glavni transparent “Forza Velež”, ili je to bilo koju
godinu kasnije.  Istrčalo nas dečurije grobarske iz tadašnje šumice oko
JNA dvadesetak i isprepadosmo, ruku na srce, uglavnom obične navijače, ali smo
napravili desant kao da nas ima trocifreno, na huku i buku. Uglavnom, izbledela
sećanja mi govore da je zapad JNA u to neko vreme dva puta bio ispunjen
navijačima Veleža, sećam se samo mnogo crvenih majici, baš mnogo. Na ovom kupu
ih je sigurno bilo nekoliko hiljada i svaka im čast na takvoj brojnosti. Znali
su da ispoštuju svoj klub i na onom nekom finalu kupa na obližnjem stadionu kod
Cecine gajbe, kao i čuvene 1989. godine na JNA kad mi konačno osvojismo Ambroza
posle više od četvrt veka.

Naše
ligaško proleće kreće sa niskom poraza, sve na gostovanjima, a ja, osim na JNA,
do pred kraj prvenstva, odlazim u Novi Sad, gde shvatam zašto se u ono vreme taj
grad nije računao kao gostovanje. Toliko navijača Partizana, „grobara“, na jednom
mestu, izvan Beograda… Zastrašujuće divno. Možda je Partizan tu i presekao
sezonu, posle pet poraza i  samo jednog remija na strani, dobija 4-0,
potom vezuje još četiri komada protiv Čelika i još četiri u uvek uzavrelim
Vinkovcima za uzbudljivu završnicu sezone. 

 

  Naravno,
skliznemo protiv Rijeke kući, samo iks, i treba nam kao zlato trijumf na Maksimiru
u 33. kolu. Ne bih se gađao brojkama, ali nekoliko stotina nas, što sa
Terazijske česme, što sa same štajge, krećemo put Zagreba, da vidimo taj meč u
kojem ni iks, a kamoli poraz, nisu opcije. Predvođeni legendarnim Batom
Trlajom, stižemo na stadion posle dosta cimanja i problema i gledamo dramu,
preokrete… Da nema youtube-a, ja bih se kleo svih ovih godina da su sa 2-1 na
2-3 za nas preokrenuli rezervisti Bogdanović i Pantić, valjda je jedan od njih
dao i gol a drugi Varga. Nemam više pojma, ali znam da je nastalo neopevano
veselje posle našeg trećeg gola na onoj maloj dugačkoj tribini odakle teško
možeš da vidiš šta se dešava na drugoj strani terena. Kakvi smo franjevci uvek
bili, provociramo Zagreb skandiranjem “Titula Beogradu”, a ceo stadion zviždi…

 

  Dolazi
i to poslednje kolo, mi i oni isti broj bodova, Partizan za jedan gol bolju
gol-razliku. Ne gledaju se međusobni susreti. E, sad… Nek priča ko šta hoće,
ali ceo grad je znao da će komšije da nameste gostovanje u Sarajevu koliko im
treba. A, svaki poznavalac fudbala u to vreme, reći će vam da Zvezda može da
dobije Sarajevo, pa hajde da budemo nerealni, 2-0 u gostima. Isto tako, toliko
bi minimum realno Partizan trebalo da dobije Željezničar kući. Posle
preživljenog Zagreba, jasno je bilo gde titula ide, ali… 

 

  Komšije
preko svake logike dobijaju 4-0, naši pametno odlažu početak 15 minuta da ne bi
bili ovce u toj ciganjskoj igranci, na žalost, dodatno se namešta još nekoliko
utakmica za pun ugođaj, a peti stub srpstva Slavko Šajber, naravno ne
samoinicijativno, odlučuje da poništi poslednje kolo, samim tim i celo
prvenstvo.

Mi
to isprva nismo znali, i na Stadionu JNA je posle duela sa Željom nastalo retko
viđeno ludilo. To slavlje, kao i titulu, na kraju niko nije mogao da nam
oduzme. Bilo nas je i nekoliko hiljada fanatika, nešto kasnije, kada je
organizovana ona farsa od ponovljenog meča.  Znali smo da će na terenu da
se pojave samo sudije i gostujući tim, ali smo došli da vidimo svojim očima takav
svršetak prvenstva.  Oni koji su spustili nosiće i izašli po direktivi,
bili su nagradjeni, a naš Partizan uskraćen za dve sezone fudbala u Kupu
šampiona. 

 

  I
ja sam negde spustio svoj poveći nosić i školsku sezonu završio na popravnom,
verovali ili ne, iz geografije. Imao sam taj predmet u malom prstu, ali sam
pred kraj godine, da ne kažem sezone, stigao sa gostovanja iz Zagrebu na pola
časa geografije u ponedeljak i  jedva glas mogao da pustim, ali sam
stoički odgovarao na sva pitanja. Da me nauči pameti, geografičarka mi kaže da
me ništa nije čula i da joj sve ponovim, a ja, mangupčić, iz sveg glasa krenem
da je vređam. Popravni. 

 

  Uglavnom,
bila je to nadasve turbulentna 1985-86 sezona, puna emocija, patnje, radosti,
tuge, zla, prkosa, životne škole, kao retko koja. Barem za mene, a verujem i za
desetine, ako ne i stotine hiljada navijača Partizana. Sezona koja te
definitivno određuje, sezona koja te jača ili ubija kao navijača Partizana, a
ne znam da je iko prestao da bude Grobar tog leta 86. Čak štaviše, još više smo
poludeli, ali o tome nekom drugom prilikom. Već 10. avgusta 1986. godine, posle
nekih 8-0 u Bajinoj Bašti i ostalih priprema, polako je kretala neka nova
Partizanova jesen.

             Nikola Senić 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *