Najnovije
Blog

Prvi Kempes iz Humske

Pokretaču ovog bloga, kao i njegovim prijateljima koji su se nešto kasnije priključili i ravnopravno učestvuju u stvaranju svih ovih sadržaja, posebno zadovoljstvo predstavlja kada nam se obrati neko ko je potvrđen u novinarskoj profesiji, sa željom da obogati ovaj blog svojim slikama, podacima ili tekstom. Ovo je jedan od takvih slučajeva. Poznati beogradski i srpski novinar, Branko Rosić, ustupio nam je svoju sjajnu i nesvakidašnju priču o bivšem golmanu omladinske ekipe Partizana, Zdravku Đekiću Kempesu. Uživajte!

Prvi Kempes iz Humske

Autor:  Branko Rosić
Fotografije: Đorđe Kojadinović
 
  O Partizanovoj školi fudbala (Belin-Lazarević-Nadoveza) se često piše u superlativima, kao o drugoj najboljoj akademiji za fudbalske talente u Evropi. Međutim, ova priča ima i svoje neslavno i nimalo glamurozno naličje. Više stotina dečaka, čak ogromna većina onih koji prođu kroz Blatušu i Teleoptik, nikada ne zasijaju na velikoj fudbalskoj pozornici. Život ih često vodi u najneverovatnijim mogućim pravcima. Novinar Nedeljnika Branko Rosić je razgovarao sa nekada supertalentovanim, a danas potpuno zaboravljenim golmanom Zdravkom Đekićem, koji je prošao sve juniorske selekcije našeg kluba i reprezentacije Jugoslavije. Đekić je na beogradskim terenima bio poznat kao Kempes, pre nego što je Zvonko Mihajlovski u nekom prenosu tim nadimkom častio našeg centarfora Milana Đurđevića.

 – U ulici Vojvode Stepe na Voždovcu igrao sam mali fudbal, na turnirima za klince. Sa strane je uvek stajalo par starijih kibicera – to su oni fudbalski fanatici što znaju ko je koliko, kako i gde igrao. Prozvaše me Kempes, zbog duge kose, tamnije puti i drčnosti na terenu.

  Logično je bilo da kao navijač Partizana odem kod Florijana Matekala, oca „Partizanovih beba“. Prošao sam probu i on me je uvrstio među odabranih 30 klinaca u generaciji. Posle par treninga provalio sam da niko neće da stane na gol. Pre početka jednog treninga stanem ja među stative i Matekalo primeti da sam dobar. Približava se prvenstvo i postajem standardan golman u mladoj ekipi Partizana.

Zdravko Đekić, prvi s leva u gornjem redu, kao „petlić“ Partizana. Foto – D. Mijailović

  Išli smo na turnir u Futog, tamo sam proglašen za najboljeg golmana, par nas iz Partizana odskače i zovu nas u reprezentaciju. Prvo u (republičku) reprezentaciju Srbije, pa kod Stevana Vilotića u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Počinjem da sanjam kako izlazim na Stadion JNA. Dajem sve na to, zato i trening dva puta dnevno nije problem. U vreme kada sam bio mlađi omladinac, na jedan od treninga dolazi neki režiser i bira mene da snimim spot za reklamu za Kombinat Sport, sa tadašnjim golmanom Rankom Stojićem. Snimio sam u životu 52 reklame, a sve je počelo tom reklamom za Kombinat Sport.

  Osvajamo turnire, ulećem u reprezentaciju u kategoriji mlađi omladinci. Bili su tu Jugović, Lukić, sve deluje idealno, a onda užas – lomim nogu protiv selekcije Bosne i Hercegovine, na nekom turniru u Bratuncu. U poslednjem minutu centarfor Sarajeva uklizava i povređuje me. Bežanijska kosa, bolnica, nisu mi dobro namestili nogu iz prve, pa je opet lome i nameštaju. Bilo je pitanje da li ću se vratiti. Dosta sam tu izgubio, ali zaluđenost je pomogla i vraćam se u igru, iako su mnogi tvrdili da sam otpisan. Odlazimo u Štutgart na turnir i proglase me tamo za najboljeg golmana. Odigrao sam sezonu za omladince Partizana i Fahrudin Jusufi me priključuje prvom timu. Vodi me na prve seniorske pripreme na Taru. Tu se upoznajem sa „nemačkom školom“. Tada su prvom timu golmani bili Omerović i Belojević. Kada se Omerović povredio i pauzirao šest meseci, Jusufi me stavlja na klupu. Značilo mi je da me takva legenda i čovek iz Bundeslige pozove. San koji sam imao sa osam godina, počinje da postaje realnost. Sećam se da je bila šesnaestina Kupa Jugoslavije, a ja sam po prvi put sedeo na klupi prvog tima Partizana.

Zdravko Đekić, prvi s leva u gornjem redu, kao član omladinske ekipe Partizana. Foto – Miroslav Vislavski

  Upoznajem profesionalni život fudbalera. Do tada sam bio zaštićen od roditelja – kao plišani meda koji stoji u sobi i svi vode računa o njemu. I taj plišani meda počinje da se suočava sa problematičnim profesionalizmom. Fudbal, estrada, manekenstvo dođu mu na isto. Sve je to stejdž, pozornica.. . Kao beogradsko dete sa Voždovca odjedanput se nalazim u šou biznisu. Shvatam da je i profesionalni fudbal šou biznis kao i manekenstvo.

  Odlučili su da idem na pozajmicu, kako bih stekao iskustvo. Složio sam se jer su mi trebale utakmice. Ali, ustanovim da hoće da me uvale budzašto Mladosti iz Petrinje. Gledam kako se grle i ljube ljudi iz uprave oba kluba. Kao da su dobili 4 tone Gavrilović proizvoda iz Petrinje za Partizanov restoran i svoje zamrzivače i frižidere. Razočarao sam se. Shvatio sam da nemaju stvarno poštovanje prema meni. Kod njih sam od osme godine, prošao sve selekcije, osvajao pehare sa juniorima i omladincima i da me tako daju za paštete. Nisam hteo da idem u Petrinju.

  Počinjem odvojeno da treniram sa Petrom Borotom koji je branio za Čelsi, vratio se i otvorio galeriju u Beogradu. Skupljao sam mu lopte još kada sam bio petlić, i bio mi je idol. Trenirali smo šest meseci i celu travu pomoćnog terena sam „pojeo“. Opet rad sa čovekom koji je dosta vremena proveo na Zapadu. Primetiš drugačiji odnos, kao i kod Jusufija. Na Borotinu preporuku, kao i na preporuku Golca, odlazim u Čelsi na probu. Zapravo, Petar Borota je nazvao Čelsi, a Golac je napisao preporuku za mene.

  I stižem u London. Stanovao sam u Gloster Roudu na Saut Kensingtonu, i tu počinje moja verzija „Alise u zemlji čuda“. Ja, koji sam bio zaluđen za fudbal, snimao reklame, i odrastao uz rokenrol, počinjem da živim u gradu koji ima najbolje od svega toga. Ako želiš da uživaš i da začiniš svoj život umetnošču, fudbalom, muzikom, onda je London mesto za tebe. Upoznajem kulturu na Ostrvu i počinjem da treniram sa Čelsijevom ekipom ispod 21 godine. Upoznajem tada velike zvezde Čelsija: Gordona Djurija, reprezentativca Škotske, Dejvida Besanta, golmansku rezervu Piteru Šiltonu u engleskoj reprezentaciji, Kerija Diksona. Onda Denis Vajs prelazi iz Vimbldona u Čelsi. Denis je bio prava dileja, lud, odličan igrač, na terenu je imao mozga, a van terena baš i nije. Znao je da sa ekipom oljušti ceo pab od piva. Nije bio kavgadžija već dobar momak, ali u izlascima u grad s njim nastajalo je ludilo.

  Par puta smo trenirali zajedno. Dođe na trening s prvim timom par nas ispod 21 godine. Velika razlika je tamo i ovde. Čast izuzecima, bilo je korektnih momaka kao što su Bajro Župić, Milojević, Gordan Petrić, Vermezović, Bajović… U Engleskoj te prihvate odmah. Kod nas je uvek zategnuto. Kod nas kad dođe novi igrač odmah je neka tenzija i u svlačionici.

  Iz Čelsija su me poslali na kaljenje u Fulam. Tu sam branio nekoliko utakmica za prvi tim protiv Oksforda, Votforda, bila je to stara Treća liga. Spletom okolnosti upoznao sam Pola Gaskojna u pabu u Sohou. Bili su tu Denis Vajs, Toni Dorigo, Džon Fašanu. Gaza je igrao za Totenhem i posle Džordža Besta je bio najjači britanski fudbaler. Vrhunska tehnika i vizija igre. Nije bio klasičan engleski igrač. S druge strane nisam video otkačenijeg tipa u izlasku. Gde god da uđe tu nastupi ludnica. Plazi se, prođe pored tebe i ugrize te za uvo, devojke padaju u nesvest. Pitao me je odakle sam i naručio litre svega. Dekadentno je izlaziti s njima. Jetru sam oštetio. Gaskojn od muzike voli sve što prži od Toj dolsa, Motorheda, Sisters of Mersi… Nisam verovao da ću ga upoznati. Ukrao je srce Englezima i postao legenda za sva vremena.

  Denis Vajs je voleo drugačiju muziku od Gaze, slušao je Spandau Ballei, Ultravox. Vozio sam se jednom prilikom kolima sa njim. Cenili su nas Jugoviće kao tehničare, ali su provalili da ne trčimo. Da ne igramo puno bez lopte. Da nismo čvrsti, da volimo previše da ga rolamo, pa su nas na fiziku i trčanje dobijali.

  Imao sam sreću da me po Londonu izvede i Petar Borota. S njima sam otišao u par mnogo jakih noćnih klubova. Odrastao sam uz britanski alternativni rokenrol pa me je Borota provalio i odveo me na mesta gde se sluša takva vrsta muzike. Odveo me u klub Kit Kat ispod Trafalgar skvera gde sam ostavio dušu. Borota je gotivio neki džez što je bilo interesantno. Voleo je džez a i stari rok tipa Kleptona, Dire Straits.

  On je igrao je ekstremne londonske derbije protiv Milvola i Vest Hema gde svi šopovi u okolini budu zatvoreni, a policija patrolira na konjima. Navijači iz radničke kalse, nezadovoljni, pljuju Margaret Tačer…

  Pričao mi je o utakmici protiv Milvola. Pratio je utakmicu i osetio odjedanput nešto toplo na nozi. Pogleda, a ono pola štucne krvavo. Pogodili su ga jabukom sa žiletima. Dok sam bio u Fulamu trenirao sam sa tri lika koji su došli na pozajmicu iz Vest Hema. Odrasli su u Ist Endu. Bio je to tada kraj radničke klase, huligana i Oi panka… Pošto sam tamnije puti u jednom trenutku su me prozvali „Paki“, kao da sam Pakistanac. Upoznao sam Kokni Ridžekts, Oi pank legende , upoznao sam Sugsa iz Mednesa. Ludilo, do juče sam nosio njihove ploče ispod miške, a sada ih upoznajem po pabovima i festivalima…

  U Londonu sam shvatio da sam bio razmaženo dete, prezaštićen od strane roditelja. Shvatio sam da sam naivan za taj šou biznis svet gde caruju zmije i hijene. Shvatio sam da nisam dovoljno jak da plivam s tim ljudima. U Londonu je moj problem bio taj što nisam dobio radnu dozvolu. Da bi dobio radnu dozvolu morao si da imaš određen broj utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Za mene to nije važilo jer sam došao u omladinski tim Čelsija. Ali bio sam žrtva svađe dva menadžera. Poludeo sam kada sam se vratio u Beograd. Samo sam razmišljao o tome kako da opet odem u London.

  Sećam se da sam po povratku u Beograd propušio, počeo sam ozbiljnije i da pijem… Srce me boli što nisam ostao u Londonu, zapustio sam sve. I fakultet i fudbal. A onda odem na utakmicu omladinaca OFK Beograda i Partizana i sretnem Iliju Petkovića. Čuo je gde sam bio i šta sam radio. Sećao me se iz podmlatka Partizana. Pitao me je šta se dešava. Rekao mi je da užasno izgledam, da sam se ugojio, da moram da počnem da treniram, da ima vremena za mene… U principu to je bio razlog zašto sam pristupio OFK Beogradu. Ilija Petković je postao prvi trener OFK-a i ja krećem da treniram sa njima. Odlična generacija je tada bila u OFK: Terza, Mirković, Lončar, Krčmarević, Špoljarić, Đurđević…

  To je 1991. Preko noći dolazi đavo. Preovladao je primitivan mentalitet Balkanaca. Kreće rat. Potičem iz mešovitig braka. Mama je katolkinja, tata je pravoslavac. Slavili su oba Božića, Bio sam dete bivše države. Sećam se kad je krenuo rat i kad je krenula vojna policija da nas juri da je moj pokojni otac, koji je gradio ovu zemlju i borio se u II svetskom ratu , izašao na vrata i dočekao vojnu policiju rečima „Moj sin nikada neće biti deo bratoubilakog rata.“ Oterao ih je.

  Kreću pripreme na Avali u odmaralištu Radojka Lakić. Trebale su da traju dve nedelje ali, odjedanput ratno stanje, zemlja se raspada kao i fudbalska liga. Čeka se šta će biti i pravi se skraćena liga Crne Gore i Srbije. To si bile najduže pripreme u istoriji našeg fudbala. Nikako da se završe. Nisam verovao šta se dešava oko mene. Totalno bezakonje. Shvatio sam da smo se spustili na najgore grane primitivizma.

  Nikad neću zaboraviti kad sam primio platu od OFK-a. Imam čekove, idem u Sremsku ulicu, u banku da ih unovčim. Prvog dana nisam stigao jer sam imao predavanje na fakultetu. Sutradan kad sam došao u banku, žena koja je radila na šalteru pogleda ček, pa mene i složi facu kao koker španijel. Kaže mi da taj ček više ne vredi ništa. I dan danas kada pričam tu priču ljudima dole u Južnoj Africi oni misle da sam je izmislio. Nisu svesni da je to nama bila realnost. Vladao je kriminal svuda. Na ulici baš kao i u politici.

  Desilo mi se u da Knez Mihailovoj vidim jednog kasnog popodneva kako dva klinca u onim klizavim trenerkama maltretirtaju našeg legendarnog glumca Batu Stojkovića. Dva klinca ga vuku za nos. Zamisli u Karnabi stritu u Londonu kako dva klinca vuku za nos Majkla Kejna. Zamalo da me nisu izbušila ta dva klinca kad sam pitao o čemu se tu radi. Ozbiljno sam se zapitao za svoju budućnost u Beogradu. Ispred Bitef teatra, u noćnom izlasku, neki tip je vadio pištolj na mene. Ubrzo je provalio da nisam taj kojeg traži. I u klubu Arhaik je hteo da me izbuši neki lik, ali sam imao sreću da je u blizini bio Jusa Bulić, a ja sam igrao mali fudbal za ekipu njegovog sina. Da nije on bio tamo ja danas ne bih razgovarao sa tobom. Plata mi je bila jedna marka. Nije bilo benzina. Sećam se da smo centarfor Zoran Mašić i ja jednom prikom došli na trening na Karaburmu na biciklima pa nas je slikao Sport.

  Skraćena liga u fudbalu, a mafijaši caruju baš kao i u društvu. Afere, skandali, vade se pištolji, totalni haos… Bilo nas je troje golmana: Karavajev, Kocejić i ja. Na kraju sam se i u OFK Beogradu razočarao u neiskrenost ljudi u koje sam verovao. Bio sam jako mlad i nisam imao utakmice. Otišao sam iz OFK-a u Timok iz Zaječara na 6 meseci. Uvedem ih u Drugu ligu. Branio sam fenomenalno i mnogi klubovi su se interesovali za mene. OFK je obećao da ću biti prvi golman. Petković mi obećava da ću debitovati. Vraćam se u OFK. Ali, van prelaznog roka, OFK se dogovara sa Partizanom iza mojih leđa i dovode Nikolu Damjanca. I naravno, on postaje prvi golman. Bio sam na klupi i ponovo nisam dobio šansu.

  Bio sam beogradsko dete. Nisam bio kao oni, nisam ušao u tu kutiju gde je bila većina. Drugačije sam odrastao, bavio sam se drugim stvarima, oblačlo sam se drugačije, slušao sam drugačiju muziku. Već u šesnaestoj godini su me drugačije gledali, i ostali fudbaleri su me često prozivali.

  Dolazio sam na treninge, nosio mods sakoe, drugačiju frizuru, Dr Martens čizme, Harington jaknu… A oni u turskim jašama, klizavim trenerkama, koledžicama. Nisam imao ništa protiv takvog oblačenja, ali oni mene nisu razumeli i prihvatali. Jedine osobe koje su me razumele bili su Borota, Antić, Golac. Jusufi. A ovi ostali su imali pitanja „Zašto si se tako podšišao?“, „Kakve su ti to pantalone?“, „Šta ti to znači?“ Bilo je i uvreda.

  Na pripremama sam slušao Bouvija, Joy Divison, a oni Šemsu, Sinana, Halida…Iskreno nisam imao problema s tom muzikom. Neka je slušaju, ali nisu me prihvatali.

  Sećam se da jednom prilikom redar nije hteo da me pusti na stadion jer je rekao da mu ne ličim na fudbalera! Na kraju su poslali nekog iz kluba da objasni da sam ja rezervni golman. Ta priča je završila u novinama.

  Sa strane sam se bavio manekenstvom. Snimao sam reklame, ali i spot sa pevačicom Lelom Andrić, koja je bila omiljena među fudbalerima. Tražili su mi mnogi da ih upoznam s njom.

  Prozivali su me zbog manekenstva. Sećam se premijere filma „Bulevar revolucije“ u Sava centru. U publici Ilija Petković sa ženom i sinom, a ja na bini, učestvujem u modnoj reviji pre filma. Sutradan me Petko prozivao na treningu „Alo, mali, čuvaj guzu“, „Je li nosiš šminku sa sobom?

  Uvek sam bio na zubu kod njih. Bio sam drugačiji, crna ovca.

Zdravko Đekić Kempes trenutno živi u Južnoafričkoj republici. Posle selidbe u Johanesburg nastavio je da brani i bavi se manekenstvom. Za seniorsku ekipu Partizana je odigrao 8 prijateljskih utakmica.

* Blog „Crno-bela nostalgija“ se zahvaljuje Branku Rosiću na tekstu i Đorđu Kojadinoviću na fotografijama.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *