Najnovije
Intervju

„Partizan mi je dao drugarstvo i ljubav, šta je više od toga potrebno za sreću?“

  Gospodin Anton Drašler, među prijateljima poznat kao Toni, nije bio ni fudbaler, ni trener Partizana. Ali, razlog zašto je baš on naš današnji sagovornik leži u činjenici da je ovaj Mariborčanin godinama bio sekretar Kluba navijača Partizana u ovom slovenačkom gradu. Proputovao je s Partizanom celu bivšu Jugoslaviju, a ta ljubav prema crno-beloj boji kod njega ni danas nije nestala, iako već dve i po decenije nismo u istoj državi.

  Crno-bela nostalgija: Gospodine Drašler, prvo da Vas predstavimo čitaocima bloga. Odakle ste, čime se bavite i od kada ste navijač Partizana?

  Toni Drašler: –  Rođen sam 25. decembra 1946. u Črnci (selo kod
Gornje Radgone), gde je otac bio komandant na granici Jugoslavije i Austrije. Posle par
godina preselili smo se u Maribor, gde sam i danas nastanjen. Sada sam već nekoliko
godina penzioner, a navijač Partizana sam postao posle finala kupa
1957 godine protiv Radničkog iz Beograda. Slušali smo radio prenos u jednom
restoranu. Ja sam bio sa mojim stricem Milanom, a on je inače navijao za
Hajduk. Radnički je vodio 3:0 i svi smo bili ljuti, a meni se Partizan
kao ime odmah dopao, jer je otac bio partizan i nosilac Partizanske spomenice. Bili su tada
prisutni i zvezdaši, te navijači Branika iz Maribora, za kojeg sam tada
navijao i igrao. Pred svima sam rekao da navijam za Partizan i stric me je
sažaljavao. Ali, kad se utakmica završila pobedom Partizana od 5:3, bio sam glavni.

   Crno-bela nostalgija: – Nije baš uobičajeno da ljudi iz Slovenije navijaju za Partizan?

   Toni Drašler:Naprotiv, mnogo Slovenaca navija za Partizan! Dobro, nema baš dosta nas Slovenaca ali svejedno, ima nas dovoljno. Moje opredelenje za Partizan je već navedeno, ali podvlačim da su i otac i mama bili u NOB. I Partizan mi je zbog toga bio drag.

   Crno-bela nostalgija: – Da li ste u svojoj okolini imali još poznanika koji su sa Vama delili
naklonost crno-beloj boji i poput Vas, navijali za Partizan? Koliki je
broj navijača Partizan imao u Sloveniji, u odnosu na ostale klubove,
Hajduk, Dinamo, Zvezdu, Olimpiju, Maribor…?

   Toni Drašler:Nas je u Mariboru bilo oko tri stotine. Mislim da je članarinu plaćalo redovno skoro
270 ljudi. Predsednik kluba navijača bio je Pero Šešum. Ja sam bio sekretar a Ivica
Pantić član odbora. Bila su još dvojica ali imena se sad ne sećam. U Mariboru je
bilo još par klubova navijača, a po broju navijača jak je bio Hajduk.

   Crno-bela nostalgija: – Ko su Vam bili omiljeni igrači Partizana? Koja Vam je generacija Partizana posebno prirasla za srce?

   Toni Drašler: – Pre svih, „Partizanove bebe“ kao generacija. A igrači –  Galić, Šoškić, Vukotić, Mance i Klinčarski.
   
  Crno-bela nostalgija: – Vratimo se organizaciji navijača. Vi ste bili sekretar Kluba navijača
Partizana u Mariboru. Opišite nam ukratko kako je to tada izgledalo,
koje su Vam bile aktivnosti unutar kluba navijača, da li ste imali
učešća u radu fudbalskog kluba i na koji način?

   Toni Drašler:Kad smo imali klub navijača, bilo je to vreme za nezaborav. Druženje, poseta utakmicama, Zagreb, Rijeka, Ljubljana (posebno draga bila je
utakmica za prvaka 1976). Išli smo i u Beograd. Ja sam pratio Partizana gde god sam
mogao. To znaju navijači iz Beograda. Organizovali smo tih godina u Mariboru „Crno-belu noć, pevali su redovno Čobi i Pro Arte. Bio sam i u Kruševcu i u Čačku sa navijačima
Partizana. Lepa su to bila vremena.
   Crno-bela nostalgija: –  Šta
biste najpre želeli da zaboravite kao neprijatnu epizodu iz istorije
Partizana? Izgubljeno finale Kupa šampiona protiv Reala, veliku krizu
posle titule sa Mladinićem, možda nešto treće?
   Toni Drašler:Zaboraviti ne mogu ništa. To je deo moje istorije i istorije
Partizana. Sve ima svoju muku i veselje. Finale nosim i sada u sećanju. Bilo je tako kako je bilo i
ponosan sam na to. Ipak je bilo teško doći do finala i nikad bliže
prvaku Evrope. Kriza sa Mladinićem? To je bila jedna teška epizoda i sad mi je
jasniji i raspad Jugoslavije. Tad sam shvatio šta je čovek kao jedinka sve u stanju da uradi. Meni su ti neki ljudi bili vrlo čudni i nisam tada shvatao gde
to može odvesti. Tada sam na skupštini govorio, dao svoj doprinos, ali smo
izgubili. Čak ni mi navijači nismo tada bili jedinstveni. Šteta.
   Crno-bela nostalgija:A Vama najdraža utakmica Partizana kojoj ste prisustvovali je…?
  Toni Drašler:Partizan:Zvezda 5:0. Mislim da se igralo oktobra 1962. Onda kada je Galić dao
gol petom. Brat je imao rođendan i išli smo u Beograd bez njega. Bilo je
još dragih utakmica.
   Crno-bela nostalgija: Da
li se u Sloveniji, posle sticanja nezavisnosti, među navijačima
Partizana donekle izgubilo interesovanje za klub, s obzirom na to da
sada Partizan ne igra više zajedničku ligu sa slovenačkim klubovima?
   
  Toni Drašler: – Oni pravi, koje ja znam, oni svi su i dalje navijali, ali neki tajno. Ja sam svuda gde sam
mogao izjavljivao da navijam za Partizan. Ima i jedan takav intervju u novinama Večer. Radio sam na tome da ima mnogo mladih navijača Partizana, a i moji unuci i moja ćerka, svi navijaju za Partizan. 
  

I unuk učlanjen u Partizan

  Crno-bela nostalgija: – Dosta Slovenaca je nosilo dres Partizana, koga biste Vi izdvojili? 

 Toni Drašler: – Zlatka Zahovića i Darka Milaniča.
 Crno-bela nostalgija: – Organizovali ste, svojevremeno, i pripreme Partizana na Pohorju i
pokazali da i sada i te kako pratite svoj voljeni klub i da ste mu uvek
na usluzi. Kako, u najkraćem, ocenjujete trenutnu situaciju u Partizanu i
srpskom fudbalu? Šta Partizanu nedostaje da bi u evropskim okvirima
postao konkurentniji nego što je to sada?
  Toni Drašler: – Kao prvo, treba nam smirivanje situacije i da navijači preko klubova navijača mogu učestvovati u
nekim odlukama. Sada se dešava mnogo nekih čudnih stvari i bojim se
za Partizan.
  Crno-bela nostalgija:Upoznali ste mnogo Partizanovih igrača, trenera,
klupskih funkcionera i ljudi zaposlenih u klubu. Da li i danas održavate
te kontakte, da li izdvajate posebno neko od tih prijateljstava?
   
  Toni Drašler: – Brojni su bili takvi kontakti. Sa nekima se i sada održavaju, a to su Voja
Radojević, Darko Tešović, Branko Vučičević, Dušan Trbojević, Dragan Šušnjar…
  Crno-bela nostalgija: – Šta biste opisali kao najdragocenije iskustvo tokom Vašeg
višedecenijskog navijanja za Partizan? Da li Vas je navijanje za
Partizan obogatilo u emotivnom smislu?
 Toni Drašler: – Partizan mi je dao mnogo. Dao mi je drugarstvo, dao mi je ljubav. Šta više od toga ti treba da budeš srećan?
   Crno-bela nostalgija: – Uz zahvalnost za ovaj intervju, želimo Vam dobro zdravlje i da još dugo pratite svoj voljeni crno-beli klub!
Toni Drašler: – Mnogo bi mi bilo lakše da pričam, nego da pišem, ovako misli idu mnogo brže od pisanja. Inače, pokušavam da opet formiram Klub navijača Partizana. Lep pozdrav iz Maribora!

  
  
  
  
  

  
  
  

  

  

  

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *