Još kao dečak koji je u to vreme intenzivno pratio fudbal, voleo sam da „osluškujem“ ko za koga navija. U našoj školi, u jednom klasičnom beogradskom predgrađu, kao i u našoj ulici, bili smo podeljeni na navijače Partizana i Crvene zvezde. Negde pretegnu jedni, negde drugi, ali bili smo manje-više podjednako zastupljeni. I, da – uvek bi se našao i poneki navijač Hajduka, ili komšija, rođeni Novosađanin, koji bi mi sa uvek istom strašću pričao o prvoj šampionskoj generaciji Vojvodine. Možda se već u tom dobu javljaju klišei i predrasude, pa nam bude, najblaže rečeno, neobično da rođeni Beograđanin Petar Todorović postane zakleti dinamovac, ili da Stole iz Bora navija za sarajevski Željezničar. Šta tek reći za rođenog Zagrepčanina koji nikakve porodične veze nema sa Srbijom ili Beogradom, a od malih nogu navija za Partizan?
Ako zanemarimo navijačka prepucavanja i narativ (a u stvari, budalaštinu i istorijski falsifikat) lansiran od strane navijača Zvezde o Partizanu, „klubu osnovanom u Zagrebu“, činjenica jeste da je među lokalnim stanovništvom u Hrvatskoj (govorimo o ljudima koji nisu imali bliske porodične veze, niti poreklo ili bilo kakvu povezanost sa Srbijom) bio baš mali broj partizanovaca, kao i zvezdaša. Ili, hajde da skinemo rukavice i budemo politički nekorektni – Hrvati su se u vreme SFRJ masovno deklarisali kao navijači Dinama ili Hajduka, kao što su Srbi u Jugoslaviji bili listom za Partizan ili Crvenu zvezdu, uz izuzetke hajdukovaca među srpskom populacijom. Sasvim logično. Zato je priča koja je pred vama pravi biser, jer razbija taj navijački kliše o pripadnosti.
Pre nekoliko dana stigla je vest, koju je objavio „Jutarnji list“ iz Zagreba, da je zagrebački sportski novinar Ivica Pezelj glasno i jasno otkrio da je navijač Partizana, i da je to oduvek i bio. I ne samo da je to javno rekao već je u sopstvenoj režiji napisao i štampao knjigu o tome, kontroverznog naslova – „Dok Partizan bitke bije, hrvatski se barjak vije“. Ta vest je naišla na velike simpatije navijača Partizana u Srbiji i Beogradu. Tabloidnim rečnikom rečeno – „gore društvene mreže“ i u Srbiji ali i u „regionu“, kako se sad popularno naziva ovaj balkanski prostor.
Pomislih u momentu da je ovo sjajna tema za naš sajt! Uz presudnu pomoć zajedničkog zagrebačkog prijatelja (hvala mu i ovom prilikom!), koji nam je dostavio broj telefona Ivice Pezelja, odmah smo kontaktirali zagrebačkog novinara. Pa hajde da i mi uđemo u tu priču, ali ne tabloidno. Ekskluzivno za čitaoce „Crno-bele nostalgije“, evo Ivičine priče o ljubavi prema Partizanu, pre nego što knjiga stigne do vas koji ste naumili da je nabavite, kojim god kanalima. Intervju prenosimo u integralnoj verziji, bez ikakvih intervencija.
– Gospodine Pezelj, pre svega hvala Vam na bezrezervnom pristanku na intervju…
(Barijere, ako ih je uopšte i bilo, razbijaju se odmah):
– Nema na čemu, zadovoljstvo mi je. Čuo sam za Vas od našeg zajedničkog prijatelja, i ako može – `ajmo bez ovoga „gospodine“, nema potrebe za formalnostima.
– Šta drugo pitati na početku osim toga kako je počela Vaša ljubav prema Partizanu?
– Presudan utjecaj na mene i moju navijačku pripadnost imao je moj ujak Mićo, mamin brat iz Like. Divan čovjek, živeo je u okolini Udbine, i mnogo mi je značio u životu.
– Koje je Vaše prvo sećanje na neku Partizanovu utakmicu, neku koja se baš urezala u Vaše pamćenje?
– Bila je to ona čuvena utakmica u Ljubljani, 11.7.1976, kada je golom Bjekovića u finišu Partizan svladao Olimpiju sa 1-0 i tako osvojio titulu prvaka. Danas se pričaju razne priče, te igralo se tri minuta duže, te zabili smo ga u 98. minuti, a ja uvek kažem jedno isto – što se mene tiče, Partizan je taj gol dao u 89. minuti! Žestoko smo tada proslavili ujak i ja…
– A Vaš prvi meč Partizana uživo bio je…?
– Dinamo – Partizan 2-3, na Maksimiru, u proljeće 1986. Ja sam tada bio srednjoškolac. Zgoditkom Pantića smo slavili sa 3-2 i približili se naslovu prvaka.
– Bogami, odlična utakmica za početak. A jeste li se u tom dobu deklarisali kao partizanovac u školi, među društvom?
– Bile su to osamdesete, još uvijek nevino vrijeme, i kao i u svim zagrebaćkim školama, 80-90 posto učenika je navijalo za Dinamo, nešto malo i za Hajduk. Sa mnom u razredu je bila jedna cura koja je navijala za Zvezdu, i ja partizanovac. Bilo je zadirkivanja kada se izgubi, ali nikada to nije prelazilo neke granice. U tom školskom periodu, nekako mi je glavni rivalitet bio protiv dinamovaca, jer ih je bilo najviše u razredu. Uživao sam kada h pobjedimo, ali i oni su meni pili krv na slamčicu kad Dinamo pobjedi Partizan. Tek posle je dolazio rivalitet sa Zvezdom, jer ja ga nisam mogao osjetiti na način kako ga vi u Beogradu doživljavate.
– A onda dolaze devedesete i rat. Nećemo o tome, niti nam pada na pamet da politizujemo temu, ali svakako su to bile sasvim drugačije okolnosti od nevinih osamdesetih. Da li ste tada ostavili Partizan na “stand by” režimu, da li ste uopšte pratili rezultate Partizana i da li ste nastavili da se deklarišete kao Partizanov navijač?
– Znamo svi da su bila teška vremena. Naravno da nisam hodao ulicom i mahao svojom pripadnošću Partizanu, ali ako bi me netko upitao za koga navijam, uopće nisam krio da sam partizanovac. Na jasno pitanje – jasan odgovor. Tada je bilo teško pratiti rezultate kao prije, usled više sile i poznatih okolnosti, te prekida svih komunikacija između Hrvatske i Srbije. Bile su vrlo šture informacije. Ali, uglavnom bih uspjevao da doznam rezultate Partizana. I svakako, ispratio sam i legendarno finale košarkaške Evrolige u Istanbulu 1992! Nismo mogli pratiti utakmicu preko HRT-a, pa sam otišao do kuma u Črnomerec, jedan od zagrebačkih kvartova, i tamo smo gledali finale preko TV Slovenije. Taj momenat kada je Sale Đorđević dao “tricu” Huventudu, pa to mi je najsretniji momenat u životu, pored onih obiteljskih!
– Znači, pratite sve sekcije Partizanovih sportista?
– Naravno. Nogomet i košarka su mi podjednako dragi, 50-50, ali pratim i vaterpolo, ispratio sam kad smo uzeli posljednji Kup šampiona, protiv Pro Reka. Sve pratim kad je Partizan u pitanju. I ne samo to, dolazim u Beograd makar jednom godišnje, od 2009. godine, da bih gledao Partizan. Pa sam tako uživo gledao Partizan protiv Ludogoreca, Bilbaa, Zaglebja, posljednji put sam bio protiv Rada u osmom mjesecu 2019, zajedno sa svojom suprugom. Što se košarke tiče, bio sam u Areni kad smo poraženi od CSKA pred 22.000 ljudi, gledao sam završnicu ABA lige 2005. kada smo u polufinalu pobjedili Zvezdu a onda izgubili od Hemofarma u finalu. Gledao sam Partizan protiv Makabija, Nantera…Ma, meni je taj osjećaj kad dođem na JNA, u Pionir ili Arenu nešto najbolje. Evo i sad jedva čekam četvrtak i utakmicu protiv Dunajske Strede. Pratio sam pripreme, gledao tekmu protiv Krakovije…
– Zanimljivo je da Vi niste običan navijač kojem je sport ljubav ili hobi, Vi ste za sport vezani profesijom, kao sportski novinar…
– Tako je, radio sam u “Sportskim novostima” u drugoj polovici devedesetih, posle sam pisao za “Glas Slavonije”…pokojni Tomislav Židak mi je mnogo značio u karijeri, smatram ga najboljim hrvatskim sportskim novinarom ikada, takođe sam radio i sa pokojnim velikanom novinarstva, Mišom Cvijanovićem u riječkom “Novom listu” gdje sam i počeo kao novinar. Moram pomenuti i Miroslava Redea, nekadašnjeg igrača Partizana iz generacije “beba” koji se rano preselio u Zagreb, a posle nogometne karijere radio je kao novinar. Sjajan novinar i čovjek, moj prijatelj, od njega sam doznao puno o Partizanu tokom brojnih prijateljskih razgovora. A još smo i susjedi ovdje u Zaprešiću.
– Pa, jesu li kolege znale da ste partizanovac?
– Formalno nisu znali, ja se nisam eksplicitno izjašnjavao ali su vremenom naslućivali. I onda, jednom smo nas četiri-pet kolega zajedno putovali poslom na neku utakmicu Dinama, bila je 2010. Upitaše me, “pa dobro, za koga ti navijaš”? Rekoh im tada: “Ja sam oduvjek navijao za Partizan”.
– Kad ste pomenuli Redea i “Partizanove bebe”, neizbežna je priča o finalu KEŠ 1966…
– Kao što sam i u knjizi napisao, to mi je najveća rana iako nisam bio rođen tada. Jako žalim što tad nismo postali prvaci Europe, a imali smo 1-0 i nismo sačuvali. Ja sam to finale proučavao dugo, kao da čitam neku povjesnu knjigu. I danas znam napamet tim sa Hejsela, to su za mene junaci. Bila je to jedinstvena prilika da se postane prvak Evrope, danas je jasno da nikome više sa ovih prostora to neće poći za rukom. Plus, moram sa profesionalne strane izdvojiti moj intervju sa Stjepanom Bobekom. Bio je jedanaesti mjesec 1998, igrali su Jugoslavija i Republika Irska, ja sam dobio njegov kontakt ne očekujući intervju. Ali on se bez problema odazvao i u “Metropolu”, gdje su se inače okupljali veterani FK Partizan, uradili smo taj intervju. Ma Štef je…čudo, kao mitska ličnost. Taj intervju, to je vrh moje karijere, nisam vjerovao da pričam sa legendarnim Bobekom.
– Vidim da ste profesionalno ispratili i onu tragičnu maksimirsku noć 1997, kada je Kroacija savladala Partizan sa 5-0. Partizan nikad slabiji a Dinamo, odnosno Kroacija, nikad jači…
– A šta ću vam reći… Imali su sjajan tim. Ja znam kako mi je bilo, a imao sam zaduženje da za „Sportske novosti“ za koje sam tada radio, uzmem izjave iz svlačionice Partizana po okončanju utakmice. Iako je praksa kod ekipa da igrači jedan po jedan izlaze, tu noć su svi igrači Partizana zajedno napustili svlačionice i uputili se ka autobusu. Uspeo sam nekako uzeti izjave od Krstajića, Vukićevića i direktora Bjekovića…imao je Tomić sjajnu šansu za Partizan na 0-0, posle smo na 0-3 promašili penal, možda bi sve drugačije izgledalo. Ali priznajem da su bili jača ekipa, možda ne bi bilo 0-5, ako ništa drugo. Putovao sam poslije sa „plavima“ u Njukasl, sljedeće kolo…osim ovog poraza, teško mi je pala i ona eliminacija od Fljamurtarija, ne zbog nekih političkih konotacija, već zato što nas je ipak izbacio tim iz jedne skromne nogometne zemlje, bila je to prvorazredna senzacija. A što se košarke tiče, svakako je najbolnija ona „trica“ Nolana Smita. Mada, ja kažem da nam se tada vratilo za onu Kecmanovu „tricu“ Ciboni 2010…i nekako je od tog Nolana Smita i krenula stagnacija KK Partizan.
– Ko su Vam bivši i sadašnji ljubimci u crno-belom dresu?
– Prvi je bio Aleksandar Trifunović, naš fudbaler s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, njega sam baš obožavao. Pa Dragan Mance, šta reći o njemu, tuga da tako rano završi…od mlađih generacija, volim Stevana Jovetića, baš sam pratio njegovu karijeru gdje god je igrao. U košarci, posebno su mi dragi bili Lovernj i Veseli, zbog te posvećenosti klubu, iako su stranci. I naravno, uz sva velika imena KK Partizan – Bogdan Bogdanović. Imam jednu Bogdanovu sliku u svom radnom ormaru, i tu će zauvjek ostati.
– Naslov knjige koju ste objavili je „Dok Partizan bitke bije, hrvatski se barjak vije“. Iako ste uz Partizan i veliki navijač Vaše, hrvatske reprezentacije, što je sasvim normalno, da li je baš ovakav naslov jedna vrsta provokacije?
– Pa jeste. Ja sam možda šokirao javnost ovakvim naslovom, ali da su normalna vremena, pa to bi bilo normalno ponašanje, da ja iz Zagreba navijam za Partizan. Ali znamo svi kakvo nam je okruženje na ovim prostorima, da se na to gleda drugim očima. Svima nam je danas normalno kad čovjek iz Pekinga, Kinez, navija za Mančester Junajted, ali nam je nenormalno da netko iz Zagreba navija za Partizan, ili netko iz Beograda za Hajduk ili Dinamo?! Ne idem ja na stadion, niti sam ikada išao, zbog bilo čega drugog osim želje da vidim gol, dobru akciju ili potez, nije me nikada neki politički poriv poveo na utakmicu. I onda sam rekao sebi, ajmo jednu iskrenu priču, o ljubavi prema klubu. Uz pomoć jedne izdavačke kuće koja je željela ostati anonimna, ali pretežno uz svoj trud, objavio sam knjigu u sopstvenoj nakladi. Za sada 100 primjeraka, daj šta daš. Naravno, imam želju da se dodatno uradi još dosta primeraka, ako bude interesa od čitalaca i volje od te izdavačke kuće, ili neke druge iz Zagreba. Volio bih da se knjiga pojavi i na srpskom tržištu, što da ne, možda se nađe netko zainteresiran od beogradskih izdavača.
– Knjiga se bavi samo Vašim odnosom i ljubavlju prema Partizanu ili ima još nekih tema?
– Prvenstveno je knjiga o tome, ali ima i drugih tema. Provlače se kroz knjigu i povijest i politika, ali bez mržnje prema bilo kome. Osnovni motiv je da objasnim da se pojedinci poput mene ne osjećaju kao retka vrsta, nekakav snježni leopard, već da bude sasvim prihvatljivo da imaš mogućnost izbora i navijati za klub koji želiš.
– Nije vezano strogo za Partizan, ali nameće se tema regionalne lige. Ja, kao Vaš sagovornik, protiv sam te ideje. Ne zato što ne bih voleo da gledam opet kako na JNA gostuju Dinamo, Hajduk, Željo ili Sarajevo, već zato što smatram da okolnosti to ne dozvoljavaju, te da je vapaj za regionalnom ligom samo alibi za nesposobne čelnike klubova. Dinamo je pokazao da bez ikakve regionalne lige može da eliminiše Totenhem…
– Apsolutno se slažem. U košarci smo bili svjedoci koliko je bilo nereda i mržnje u prvim sezonama Jadranske lige, dok su sada gostovanja Partizana Ciboni sasvim rutinska i normalna stvar. Ali, nogomet je drugačiji i problematičniji. Ja bih to volio gledati, ali bojim se da bi šteta bila daleko veća od koristi. Mislim da bi tu bilo svega osim nogometa i dok je tako, ne vidim razlog za tu ligu. A sa sportske strane, pa tko ne bi volio pogledati Dinamo protiv Partizana, Zvezdu protiv Hajduka…
– Kako gledate na aktuelni trenutak kao i na budućnost Partizana, i u fudbalu i u košarci?
– Vidim da je došao Željko Obradović, da ima sredstava, da su ambicije velike. A opet, Zvezda je uzela sve trofeje u prethodnoj sezoni. Ja stvarno ne bih da se uplićem u stvari koje se dešavaju u Srbiji jer ne živim tu, ali bojim se da je priča u stilu „daj da Partizan bude jak ali ne u dovoljnoj mjeri da skine Zvezdu sa trona“. Na domaćoj sceni, uzela je Zvezda sva tri trofeja u košarci i oba trofeja u nogometu. Ali hajde da probamo da uzmemo taj Eurokup, za početak…u nogometu, meni se sviđa kako Stanojević radi ali da mi prvo eliminišemo ovaj DAC pa da idemo dalje. Brine me što je prvo kolo i već takav rival. Evo sad sam se podsjetio i Augzburga, kakav je to šok bio…
– Pričali smo o omiljenim sportistima Partizana, kako stoji stvar sa trenerima, na primer u FK Partizan?
– Iako sam iz objektivnih razloga slabo pratio taj period, jako cjenim Ivicu Osima. Pa Fahrudina Jusufija, i naravno Plavu čigru, Miloša Milutinovića. Osim Stanojevića, upoznat sa svim imenima koja su vodila Partizan, ali jako brzo se mjenjaju na klupi Partizana. Đukić, Mirković, Milošević…za Marka Nikolića svi znamo da je trener Lokomotive, sad je doveo i Ćorluku za asistenta, pa iako nam je CSKA bratski klub, mi partizanovci ćemo da navijamo i za CSKA i za Lokomotivu.
– Poznato je da je Partizan osnovan 1945. kao klub koji je trebalo da bude „legitimacija“ nove, posleratne vlasti, da bude primer ostalima, da igra najlepši fudbal i da bude najbolji. Pa su tako dovedeni i igrači iz Zagreba, pored ostalih – Bobek, Čajkovski, Glazer, Matekalo, kasnije Zebec, Belin…da li u Zagrebu, u krugovima koji bolje poznaju fudbal i dalje postoji ta priča kako je Partizan desetkovao zagrebački fudbal dovođenjem tih asova?
– Sigurno je da je ta priča opće mjesto. Ali onda imate pre par godina intervju Željka Čajkovskog, Zlatkovog brata, koji je rekao da je odbio da ide u Partizan iako su ga zvali. Pa ako je tako, onda ispada da nije baš bilo takve prisile o kakvoj se priča. A mnogi od tih igrača su svojom voljom došli u Partizan. Na kraju, sve su to lični razlozi.
– Tuđman i Partizan?
– To je činjenica, nema se tu što kriti, pa on je bio predsjednik JSD Partizan. Ne vidim problem. U nekim intervjuima posle rata govorio je kako je preferirao tenis pre nogometa i kako bi jedva čekao da odigra partiju tenisa sa Jelenom Genčić, nego što bi pogledao nogometnu utakmicu.
– I naslov knjige kaže da ste vatreni navijač „vatrenih“, odnosno hrvatske reprezentacije?
– Jesam, to je isto važan segment mog zanimanja za sport. Ako bih morao da biram, draže mi je treće mjesto u Francuskoj 1998. nego drugo u Rusiji 2018. Jasno je da je drugo mjesto iz 2018. veći uspjeh ali meni je 1998. draža iz ličnih razloga – izvještavao sam sa tog Svjetskog prvenstva i upoznao tu generaciju. Mario Stanić mi je bio omiljen iz te ekipe, sjajan i kao igrač i kao čovjek, pa onda Šuker, ta njegova lijeva noga kao bomba, pa vezna linija Prosinečki – Boban – Asanović…ali ne smijem zaboraviti Slavena Bilića. Igrao je na tom prvenstvu sa uništenim kukom i izdržao. Bilić vam je jedan kompletan paket – i kao igrač, i kao trener, i kao veliki i sjajan čovjek.
– Znamo, bio je ovde 2014. kao trener Bešiktaša i veoma korektne izjave je davao, i drago mi je da ste potvrdili naše mišljenje o njemu…nego, kad smo kod reprezentacije, zašto je hrvatska reprezentacija toliko bolja od srpske? Imam mišljenje da imate bolju fudbalsku školu, da je većina trenera koja je nešto progresivno uradila u ex-Yu fudbalu iz Hrvatske ili Bosne. Primeri su Ivić, Mladinić, Osim, pa ako hoćemo dalje u prošlost, Matekalo je formirao „Partizanove bebe“…
– Ne znam pravi odgovor. Razina talenta je ista u Hrvatskoj, Srbiji, pa i u Bosni. Generacija Hrvatske iz 1998. je odigrala sjajno jer su selektirani u starom i dobrom sistemu u Jugoslaviji, ali i tadašnja SR Jugoslavija je imala solidne rezultate u Francuskoj 1998. A posle…ne znam, možda se bolje radi sa mlađim kategorijama u Hrvatskoj, plus faktor Dinama – od 23 igrača koji su uzeli srebro u Rusiji, 14 ih je prošlo kroz Dinamo. To nešto govori. Ja sam, na primer, na ovom EP pored Hrvatske, navijao i za Makedoniju, drago mi je kad bilo ko sa ovih prostora napravi uspjeh.
– U prikazu Vaše knjige kroz tekst „Jutarnjeg lista“, provejava da bi površniji čitaoci Vaše knjige mogli da Vam pripišu jugonostalgiju?
– Kažem, iako kroz knjigu, osim Partizana, dodirujem i povjesne i političke teme, meni politika nije primarna. I mogu biti ponosan što za te godine koje sam proveo u „Sportskim novostima“ nikad nisam bio sklon nacionalnoj ili vjerskoj netrpeljivosti, niti postoji jedan moj tekst koji je obojen bilo kakvom mržnjom. I sve se to može provjeriti, te novine postoje, arhive postoje. Naravno, ne mislim da sam ja sad netko posebno bitan da bi ljudi čitali moje stare tekstove, ali oni postoje, pa ko hoće – neka čita.
– Ovom knjigom ste javno obznanili da navijate za Partizan. Jeste li izuzetak, i ima li u Zagrebu, među ljudima koje znate, još ljudi koji navijaju za Partizan, pa i za Crvenu zvezdu, možda i među Vašim kolegama? Mislim na ljude koji nisu porodično ili poreklom na bilo koji način vezani za Beograd, Srbiju…
– Ja znam za četiri ili pet ljudi, koji se deklarišu privatno kao navijači Partizana ili Crvene zvezde. Pričam o ljudima koji su baš odavde, neka to bude dovoljno, hajde da ne brojimo krvna zrnca i koje je tko nacije. OK, nisu svi vatreni navijači kao ja, ali makar deklarativno, znam da su partizanovci ili zvezdaši. Naravno, neću reći o kome se radi, ljudi imaju slobodu i pravo da sami kažu ako misle da to treba da kažu, a ne da se netko drugi u njihovo ime izjašnjava. Možda ih i ovaj moj stav i moja knjiga potaknu da to učine.
– Za kraj, uz zahvalnost za Vašu maksimalnu predusretljivost i saradnju oko ovog intervjua, još jedno navijačko pitanje: koja Vam je omiljena Partizanova navijačka pesma ili slogan?
– Osim Himne navijača Partizana, koja je odavno postala klasik i čiji je jedan stih ušao i u naslov moje knjige, posebno mi je draga ona „Šta Grobari rade kada ne ide? Pevaju još jače, sve do pobede…“ Ona mi je suština te ljubavi prema klubu, a sadrži u sebi i životnu maksimu. Da onog koga voliš, pa bio to klub ili neka osoba, moraš podržavati i biti uz njega i kad je loše, a ne samo kad cvjetaju ruže.
……..
…Dugo sam razmišljao posle intervjua, šta da stavim u naslov, koja rečenica provejava kao lajtmotiv ove priče. Možda je baš ovaj deo o vernosti i kada ruže ne cvetaju, pravi izbor. Ivica Pezelj je na ličnom primeru pokazao da je bio uz svoj klub i onda kada ruže nisu cvjetale u Zagrebu, a nisu cvetale ni u Beogradu. I nije ga napustio. I za to zaslužuje apsolutni respekt. Isto bih mislio i da se radi o navijaču Zvezde iz Splita, dinamovcu iz Novog Sada ili hajdukovcu sa beogradskog Voždovca.
A vernost i odanost osobi, prijateljima, nekoj ideji ili klubu, govore dosta o samom čoveku. Mnogo više od toga kako se krsti i da li je „naš ili njihov“.
Intervju priredio: Aleksandar Pavlović
- Dozvoljeno preuzimanje intervjua uz navođenje i linkovanje izvora.