Najnovije
Blog

Iz Rupe na Brdo – o opraštanju ružne prošlosti

  Sve one koji sebe smatraju navijačima Partizana, ustalasao je tek obavljeni transfer i dolazak Ognjena Ožegovića u naš klub. Reč je o momku koji je, iako donedavni igrač Čukaričkog, deklarisani navijač Crvene zvezde, a u ne tako davnoj prošlosti imao je ne baš retke ispade prema navijačima Partizana. Od statusa na društvenim mrežama koji su uvredljivi po Partizan kao klub, pa do prostačkih gestikulacija prema navijačima „crno-belih“.  Auotr ovog teksta će pokušati, kroz analizu i formu ličnog stava, da sagleda problematiku prelaska iz jednog u drugi klub sa Topčiderskog brda.

 

Početak rivalstva

U prvim godinama po osnivanju Partizana i Crvene zvezde, odnose dva kluba nisu opterećivali prelasci iz jednog u drugi tabor. Osim što su ti prelasci bili relativno retki, akteri tih prelazaka nisu bili prvi asovi svojih timova, a možda što je još važnije, beogradski rivali su tada još bili mladi klubovi, sa istorijom koja kreće od nule. Identitet oba kluba se tek počinjao graditi, navijačka baza se tek formirala, pa se ni igrač koji bi prešao iz jednog  drugi klub nije mogao smatrati Judom ili izdajnikom. Dalje, klubaštvo nije bilo izraženo, čitav sport je bio organizovan na novim, socijalističkim osnovama, kojima su bile strane sve vrste incidentnih situacija, svađa, finansijskih malverzacija, preotimanja igrača, mržnje. Sve to javiće se kasnije, sa jačanjem klubova, građenjem identiteta i navijačkih pokreta, kao i sve većim uplivom novca kroz profesionalizaciju fudbala.

Ipak, treba pomenuti fudbalere koji su prvi prešli tih hiljadu metara između dva stadiona, tu distancu koja će decenijama kasnije postati mentalni i identitetski jaz veći od hiljadu kilometara. U leto i jesen 1947. Milivoje Đurđević je iz Partizana otišao u Crvenu zvezdu, a iz Zvezde u Partizan su prešli Milovan Ćirić i Jovan Jezerkić. Jezerkić se ubrzo vratio u svoj pređašnji klub, a nove pridošlice u Partizan iz Zvezde bili su Božidar Drenovac i Miomir Petrović, 1948. godine. Ova dva igrača su dala solidan doprinos Partizanovim uspesima u tih par sezona. Dalje, Ranko Borozan iz Partizana odlazi  Zvezdu, 1957. godine.

Prvi veći prelasci i prve senzacije

Prva veća galama digla se oko Branka Zebeca, koji je 1959. godine na vrlo nedostojan način završio svoju karijeru u Partizanu, u kojem je stekao ime i slavu. Otišao je pravo u Zvezdu, a tome je (prema pisanju tadašnjeg „Partizanovog vesnika“) prethodilo njegovo odbijanje da igra neke utakmice za Partizan, kao i salva uvreda na račun kluba, izrečenih na klupskim sastancima. Njegovo ponašanje je na stranicama klupskog časopisa opisano kao „pokušaj razbijanja kluba“, pa se i danas u nekim neformalnim pričama pominje kako je Zebec iz Partizana ispraćen, rečeno terminologijom Zdravka Mamića „vritnjakom u nezgodno mjesto“. Ipak, Zebec u Zvezdi nije pokazao ni delić onoga što je pokazivao u Partizanu, a to je posebna tema kojoj će biti posvećeno pažnje nešto kasnije.

Početkom šezdesetih, Radivoje Ognjanović dres Partizana menja dresom Zvezde, a u suprotnom smeru ide Anton Rudinski. Ovaj Subotičanin do tada je već postao renomirano ime Crvene zvezde, a u Partizanu osvaja još jednu titulu prvaka, tako da možemo reći da se u Partizanu solidno pokazao. Što se tiče Ognjanovića, on je, kao i Borozan, bio igrač veoma visokih kvaliteta, ali njegov prelazak u Zvezdu niti je stvorio neku frku, niti je on bio igrač koji je puno doprineo svom novom klubu. Ako vas zamaraju sva ova nabrajanja transfera, imajte na umu da su svi ovi prelasci jako bitni za zaključak koji će se kasnije sam nametnuti. Pri tom, ovde nisu pomenuti indirektni prelasci iz jednog u drugi klub, preko trećeg kluba, ili igrači koji su se baš kratko zadržali u jednom klubu pa prešli u drugi, kao na primer Minda Jovanović, Bela Palfi, Boba Mihajlović, Vasilije Šijaković…

Prava fudbalska oluja se dešava u leto 1963: Velibor Vasović, vedeta Partizana, prelazi u redove Crvene zvezde, za tada ogromna finansijska sredstva! Vaske je prvi uz čije se ime lepi etiketa izdajnika, jer on nije bio makar ko, već jedan od najboljih Partizanovih igrača, odrastao na Stadionu JNA. Dobijao je i preteća pisma. Ipak, igrač tog kalibra se nije snašao u komšiluku, iako je upisan u generaciju koja je osvojila titulu za „crveno-bele“ u sezoni 1963/64. Vasović je drugi deo te sezone proveo trenirajući s Partizanom i svojim starim drugovima, iako je formalno bio član Crvene zvezde! Još jedan velikan Partizana, posle Zebeca, koji se nije „primio“ u Zvezdi. U leto 1964. Vasović se uz dogovor klubova vraća u Partizan, a istovremeno u suprotnom smeru odlazi Zvezdan Čebinac. Ni Zvezdan nije našao svoju srećnu zvezdu u Zvezdi, a bio je takođe reprezentativac.Slučajno?

 

Vasović, levo, u Partizanu…

 

…i Vasović, u sredini, u Zvezdi

Posle transfera Vasovića i njegovog povratka u Partizan, „večiti rivali“ su sklopili neku vrstu nepisanog, „džentlmenskog sporazuma“, prema kojem jedan od klubova sa Topčiderskog brda neće moći da angažuje igrača drugog kluba ako taj drugi klub ne pruži saglasnost. I to primirje je potrajalo naredne 23 godine! Ipak, nije bio Partizan taj koji ga je prekršio, prelaskom Milka Đurovskog. Jeste to bio prelazak iz Zvezde u Partizan, ali o kakvom poštenju sa druge strane Autokomande možemo pričati, kada se zna da su Zvezdini ljudi pokušali da angažuju tadašnje mlade nade Partizana, Boru Đorđevića i Blagoja Paunovića, kada se zna da su nudili pre toga bogatstvo Milanu Galiću da pređe u Zvezdu? Jedini od mladih Partizanovih igrača koji je prihvatio u to vreme da crno-beli dres zameni crveno-belim, bio je izvesni Dragoljub Živković, znan po nadimku Ribica. Pogađate, po prelasku u Zvezdu nestao je kao igrač.

Zatišje, pa Milko

Pre sage o Milku Đurovskom, setimo se još jednog igrača koji je dres Zvezde, doduše zaobilaznim putem, zamenio za dres Partizana. Levi bek Milan Babić je iz Zvezde prvo otišao u Radnik iz Bijeljine, pa u Napredak, da bi 1980. obukao dres Partizana, imao sasvim pristojnu minutažu te sezone i čak učestvovao u jednoj od vrednijih pobeda „parnog valjka“ nad komšijama od 3-1, u decembru 1980. Dakle, Milko. Posle 23 godine pukla je „bomba“ u vidu transfera nekog igrača iz jednog u drugi klub! Igrač nestašnog duha, Zvezdino dete ali i „trinaesto prase“, neshvaćeni buntovnik i najbolji igrač komšija. Mržnja između dva rivala je dostigla neverovatne razmere pokušajem Zvezde da preko Šajbera otme Partizanovu titulu iz 1986, a sve je to dosolio Milko Đurovski, prelaskom u Partizan! Bio je to tada neverovatan transfer, nezamisliv! Milko je sjajno prihvaćen od navijača Partizana (bitan momenat za kasnije) dok su ogorčeni navijači Zvezde brzo spevali stih „Idi Milko, ko te jebe, može Zvezda i bez tebe!“ Ovaj haiku sa severa je samo potvrdio koliko je sve u Zvezdi zaboleo odlazak takvog asa u Partizan, a Partizan je posle dugo vremena, pokazao zube, rešen da se s njim ne može igrati kao sa detetom. Milko Đurovski je s Partizanom osvojio još jednu titulu, zasijao na evropskim utakmicama, postao ljubimac navijača, pa je u Partizanu dobio sve ono što nije mogao u Zvezdi – priznanje ljudi iz kluba i obožavanje navijača.

Nije se sasvim stišala polemika oko Milka, a još jedan veoma značajan igrač Zvezde dolazi u Partizan. Goran Milojević u leto 1988. prelazi iz Zvezde, u kojoj za njega više nema mesta po dolasku Savićevića i u Partizanu doživljava punu afirmaciju. Osvaja s Partizanom Kup Jugoslavije posle 32 godine, redovno trese mreže, pruža briljantne partije u Evropi. Naravno, Milojeviću ama baš niko nije uzeo za zlo što je nosio dres Crvene zvezde. Pun pogodak!

Priču o direktnim prelascima završavamo (skoro) sa dva igrača iz devedesetih – Dejan Joksimović je iz Zvezde otišao u Vojvodinu, u Novom Sadu osvojio titulu i prešao u Partizan, pa se vratio u Zvezdu, a Petar Puača je iz Zvezde prešao u Partizan. Ipak, ni jedan ni drugi nisu bili igrači tog renomea da bi prodrmali fudbalske krugove tim prelascima.

Najzad, direktne prelaske je zaokružio Brazilac Kleo, koji je posle sezone u Crvenoj zvezdi, kao pozajmljen igrač, odlučio da pređe u Partizan, u leto 2009, pošto su „stručnjaci“ iz komšiluka procenili da on nije dovoljno dobar za Zvezdu. Prihvaćen kao svetski as u Partizanu, zasijao je odmah po dolasku, briljirao, postizao neverovatne golove, odlučio derbi u korist Partizana, a zatim maltene sam uveo „crno-bele“ u Ligu šampiona! Dakle, Zebec, Vasović i Čebinac se posle Partizana ne „primaju“ u Zvezdi, dok Đurovski, Milojević i Kleo sebe u potpunosti pronalaze u Partizanu, posle nezadovoljstva boravkom u Zvezdi!

Stojković i njegova ružna prošlost

Ipak, jedan relativno skori transfer iz leta 2010. je zaboleo pristalice „crveno-belih“ više i od Milkovog, i od Kleovog. Nije Vladimir Stojković, čuvar mreže Srbije sa Svetskog prvenstva u Južnoj Africi i najbolji srpski golman sa samo godinu dana staža u seniorskoj ekipi Zvezde, direktno prešao u Partizan, ali to nije menjalo sliku o veličini njegove izdaje (za navijače Zvezde) odnosno o zatečenosti i šoku (kod navijača Partizana). Samo godinu dana posle Klea, dolazi igrač još većeg kalibra, ikona Zvezdinih navijača. Možete o Stojkoviću da mislite šta god želite: za nekoga je izdajnik, Juda i Mustafa („inventivnog“ li nadimka!), za neke sa naše strane Topčidera nikad nije prihvaćen kao „jedan od nas“, treći su ga dočekali oberučke…ali jedna stvar mu se ne može osporiti – velika, skoro luda hrabrost. I po srpski – muda do poda. Bilo je pokušaja fizičkog napada na njega od strane Zvezdinih „ultrasa“ pred meč Srbije u Đenovi, a on se samo dve nedelje kasnije pojavio na „večitom derbiju“ i slaveći pobedu Partizana dotrčao do juga, podigao dres ispod kojeg je pisalo „oprostite mi moju ružnu prošlost“. Pa hajde, ne oprosti mu posle toga? Ako je i bilo nekoga ko ga je mrko gledao sa tribina Humske 1, tog dana je sve izbrisano i sklopljen je trajni pakt primirja sa Partizanovcima. Gospodine Stojkoviću, oprostili smo.

„Znate me ko sam, šta sam…“ – rekao je pri dolasku čovek koji je samo par godina pre toga rekao da nikad ne bi prešao u Partizan, jer „kad nešto mrziš – onda mrziš“. Kao da ni sam nije bio svestan za koga je potpisao, kako se sve to desilo, i kako će se uopšte snaći u Partizanu. Natovario je sebi krst na golmanska pleća i počeo sa onim što najbolje ume – da fenomenalno čuva gol svoje ekipe. Tri i po godine je branio Stojković u Partizanu, a upućeni kažu da je po dolasku u Partizan uglavnom bio ćutljiv, da je opipavao atmosferu i duh kluba, a da je potom verovatno uvideo neke stvari i zaista prihvatio Partizan kao svoj klub. To svedoči i njegova odluka od pre dve nedelje, da se vrati u Partizan!

Ako su ruže – procvetaće…

…A u Partizanu cvetaju! Zaista, niz Partizanovih fudbalera koji su prešli u Zvezdu i nisu se snašli, i Zvezdinih koji su prešli u Partizan i postigli korak više u karijeri, zaista dobija izgled matematičke zakonitosti, ili bar aksioma. U Zvezdi nisu uspeli ni takvi asovi kao što su Čebinac, Vasović i Zebec, dok u Partizanu afirmaciju stiču ljudi koji su u Zvezdi ocenjeni kao fudbalski škart. I kasniji, skromni pokušaji Zvezde sa Krnetom, Bosančićem i Jokićem, pokazali su se kao totalni fijasko, iako ti igrači nisu bili nivo ovih starih asova. Istovremeno, nema igrača koji je bio u Zvezdi a kasnije prešao u Partizan, a da nije, ako ne zablistao, a ono bar pokazao standardnu formu i opravdao očekivanja i kvalitet. Milko Đurovski, Milojević, Kleo, Stojković, ali zašto ne pomenuti i Đuričkovića koji je u Zvezdi bio epizodista a u Partizanu dragoceni „džoker“ ili beka Miletića i Kljajića, koji, iako nisu ekstra klasa, u Zvezdi nisu prošli a u Partizanu su kao standardni članovi ekipe osvojili i titulu i kup…

Da li je na našem delu Topčidera, na brdu, svežiji vazduh nego kod komšija „u rupi“, da li su širi vidici u Humskoj 1 nego u Ljutice Bogdana, da li to ima veze sa prihvatanjem pridošlica iz komšiluka i širinom duha, da li je povezano i s tim da u Partizanu navijači kliču tamnoputom strancu koji još nema ni minut takmičarskog fudbala, dok u Zvezdi svaki deseti stranac zadobije naklonost publike, da li je slučajno što u pola noći možemo nabrojati sedam Partizanovih stranaca koji su od navijača dobili skandiranje, pesmu i status božanstva, a u Zvezdi jednog ili nijednog…ostavljamo čitaocima da porazmisle o tome.

Još jedna stvar se ne može zanemariti: mnogi Zvezdini igrači su u Partizan donosili i onu, Partizanovoj deci uglavnom nedostajuću sportsku drskost i pozitivni bezobrazluk, i u kombinaciji sa strancima, preokrenuli dominaciju u derbijima na našu stranu, u poslednjih nekoliko godina.

Prebrojavanje krvnih zrnaca

Po prelasku Stojkovića u Partizan, usledilo je nekoliko transfera bivših igrača Partizana u Zvezdu. Ne znam za čitaoce, ali autoru teksta su ovi pokušaji Zvezde više ličili na frustraciju i želju da se nekako revanširaju Partizanu za Klea i Stojkovića. Tako su u Zvezdi završili Krneta, Bosančić i mladi Jokić. Niko od njih nije svojevremeno uspeo ni u Partizanu (doduše, Jokić je bio na pragu prvog tima) , a u Zvezdi su ovi momci tek zapečatili svoje snove o velikoj karijeri. Krnetu je posle niza kikseva Zvezdina publika uzela „na zub“, Jokić je netragom nestao i levitira po terenima Lazarevca, Borče i Bežanije, a Bosančić je za godinu dana uspeo od sebe da napravi pajaca na derbiju i iznervira čak i Sašu Ilića svojim ponašanjem i provokacijama. Tako su i ova tri momka nastavila stopama Vasovića, Čebinca i Zebeca, bar kada je u pitanju potvrđivanje u dresu Zvezde –  čista nula po učinku u dresu crveno-belih boja.

U poslednjih par godina, članovi Partizana su postali mnogi momci koji su nekada bili u Zvezdi, što kao članovi mlađih kategorija (Kljajić, Đurđević), što kao seniori (Đuričković, Miletić, sada Ožegović).

Mislim da je apsurdno, glupo i nepotrebno prebrojavati krvna zrnca i nekome zamerati što je bio član našeg najvećeg rivala, ili što je navijao za njega. U svetu profesionalnog fudbala to je anahrono. Sad nam je odjednom važno da li je neko kao kadet bio član Zvezde, a nije nam smetalo pre dvadeset ili trideset godina? Kao da niko nikada nije kao pionir ili omladinac bio član Zvezde a kasnije došao u Partizan? Uostalom, posao tih momaka na terenu nije da sa šalom u rukama 90 minuta skaču na terenu i pevaju pesme Partizanovog juga, već da igraju i doprinose Partizanovim uspesima. Nažalost, kod mlađih generacija odavno su se izgubili kriterijumi, uvrežilo se mišljenje da je ekipa tu zbog tribine, a ne obrnuto. Da li mladi navijači znaju koliko je igrača navijalo za jedan a igralo za drugi klub? Da je Živaljević navijao za Zvezdu i navija za nju i danas, a odlučivao je derbije svojim golovima Zvezdi kao igrač Partizana? Da je Stanislav Karasi počeo u Partizanu a slavu stekao u Zvezdi, i da i danas rado svraća u Partizan na kafu kod starih sportskih drugara iz Humske ulice?

A imali smo baš primere za „pohvalu“ kada su u pitanju neka naša deca, kojima je još u mlađim kategorijama Partizana dat božanski status, a oni su uzvraćali indolentnošću, nevaspitanjem, svađom sa navijačima, pokazivanjem srednjeg prsta…

Može samo da nas raduje to što Kljajiću, Đuričkoviću, Miletiću i Đurđeviću, kao ni Stojkoviću, niko nije ništa nažao učinio od strane navijača Partizana, i što, bar većini Partizanovaca, apsolutno ne smeta njihova klupska prošlost. Pa pobogu, nisu prvi i jedini koji su kao klinci bili u jednom a završili u drugom klubu, pa oni samo zarađuju za hleb. Ja lično nemam nikakav problem s tim ko je gde igrao pre Partizana – jedino mi je bitno da igrač, dok nosi dres Partizana, daje maksimum za naš klub. Ne mora da bude ni najbolji, ni da blista, oprostiću mu i grešku, pa i težak kiks. A nekako imam utisak da ogroman broj navijača isto misli.

Koji je onda problem sa Ožegovićem? Očigledno, to što se taj momak u više navrata vrlo nepristojno izražavao o Partizanu. Uhvatim sebe da ni sam ne znam šta da mislim o svemu tome. U svakom slučaju, ovo je bio rizičan transfer. I Ivica Iliev je to morao da ima u vidu. I da pripremi teren, ako je već pošto – poto rešio da dovede Ožegovića. Da zajedno nađu modus da Ožegović, na samom početku konferencije za medije, elegantno pruži izvinjenje za sve nepromišljene izjave, koje ne priliče profesionalnom fudbaleru. I da time priča bude završena, uz šmekerski potez i osmehe. Umesto toga, Iliev je na toj konferenciji zastupao vrlo agresivnu retoriku, nedostojnu njegovog položaja i Partizana kao kluba. I, zamenjivao je teze – niko ne osporava dolazak Ožegovića zato jer je bio član Zvezde, već su upravo sporne njegove izjave i njegovi raniji gestovi. Pa kada dovedeš takvog igrača, onda moraš i da imaš umeće da ispeglaš sve te repove iz prošlosti, a ne da verbalnom agresijom stvoriš kontraefekat i sebi dodatno natovariš teret. Kao rezultat povišenog tona Ivice Ilieva, danas u par medija imamo napise protiv njega, i transparent „dobrodošlice“ Ožegoviću od strane navijača Partizana.

Umesto zaključka

Ali, dete se rodilo, valja ga ljuljati. Samim dolaskom u Partizan, Ožegović je ostavio u prašini svoju naklonost Zvezdi, da ne kažemo, pljunuo je na nju. Što jeste indirektni čin pokajanja za sve one nepristojne gestove. Postao je igrač našeg kluba. Da je svemu trebalo da prethodi mnogo više diplomatije, takta i osećaja za emocije navijača od strane Ilieva i kluba – trebalo je. Neću da delim lekcije, nemam pravo ni autoritet za tako nešto. Ali znam da lično neću otežavati sa tribina njegov boravak u Partizanu, jer sada i on nosi dres mog kluba. Vreme se ne može vratiti, a bojim se da bih negativnim stavom samo napravio lošu uslugu ekipi, makar i kao pojedinac. A vi, prema svojoj savesti i uverenju. Samo, neka nam je na umu – Partizan iznad svih.

One comment
  1. Unknown

    Svaka ka' u Njegosa, stariji pamte, mladji mogu mnogo nauciti iz ovog teksta. Kamo lepo srece da ga i Iliev i ostali iz uprave ili barem sportskog sektora procitaju

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *