Najnovije
Blog

Vraćanje otetih titula (šetnja kroz stare „Partizanove vesnike“ iz `80-ih)

– Ovo je bila sezona čvrstine i zajedništva svih klupskih struktura Partizana, a posebno mladog stručnog štaba koji je odlične igrače nepogrešivo vodio prema desetom naslovu – ovo je ključni deo zvaničnog saopštenja Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Narednih dana i meseci pokazaće se da ovo nikako nisu prazne reči.

Partizan je novi prvak Jugoslavije u fudbalu! To je deseta šampionska titula. I recimo odmah: nikad slađa! Bjeković se intenzivno trošio kao kakav junak Dostojevskog, za desetak dana smršao je četiri kilograma i kad je došao trenutak slavlja, dugo nije uspeo da se opusti. Vukotić je na intimnoj večeri bio najveseliji. Pevao je, držao čašu u ruci, smejao se… a cigaretu nije ispuštao. Šole, mada već navikao na ovakva slavlja (ovo mu je, kao igraču i treneru, šesta šampionska kruna!) nije krio svoju radost.

Novinar i publicista Miodrag – Mile Кos bio je veliki partizanovac, redovni kolumnista „Partizanovog vesnika“ i odličan poznavalac prilika u našem klubu. Hvala mu što je za naraštaje lepim rečima spasao od zaborava mnoge ljude, utakmice i situacije. Već decenijama unazad Partizan zvanično nije bio vojni klub ali je tog leta 1986. jedan od najvažnijih čelnika nosio visoki čin i uniformu oficira JNA. General Zdravko Lončar bio je na čelu Izvršnog odbora našeg kluba, moglo bi se otprilike reći da je čovek bio premijer FК Partizan. Javno je istupio, zahvalio se vernim navijačima koji su od početka do kraja bili uz svoj klub, ‘’sredstvima javnog informisanja’’ (to je staro ime za medije) i na brojnim čestitkama ‘’iz zemlje i inostranstva’’ a posebno je podvukao 16 čestitki klubova prvoligaša, članova tadašnje Prve savezne lige.

Čestitamo teško osvojenu titulu, iz komšiluka su u Humsku 1 stigle samo ove četiri reči. Hvala.

Istog dana, 14. juna 1986, te tople junske subote, novom šampionu Jugoslavije zasluženo osvojenu titulu čestita i Slavko Šajber. Predsednik FSJ moli Partizan da ne raspušta svoje igrače do narednog petka i revijalne utakmice između reprezentacije Jugoslavije i selekcije lista „Tempo“, jer je to sjajna prilika da se novim prvacima zvanično uruči pehar. Šajberova desna ruka, generalni sekretar FSJ Branko Pejović bio je bivši igrač Partizana i član Skupštine našeg fudbalskog kluba. Na proslavi titule u klupskom restoranu na Terazijama bio je jedan od najveselijih. Oko kamere uhvatilo ga je između dva predsednika Partizana i sutradan je izašao u novinama odštampan i ovekovečen. Naizgled, sve je u najboljem redu, fudbalska sezona polako odlazi u fejd – aut i godišnji odmori mogu da počnu…

U petak, 20. juna 1986, FК Partizan ne dobija pehar šampiona Jugoslavije nego nož u leđa, podmuklo iz potaje, u plećku sa leve strane. Za Šajberov tim (devetnaesti klub Prve lige?) sezona još nije završena. Predsedništvo FSJ zavodi ‘’vanredno stanje’’ i donosi Odluku o ‘’vanrednim merama’’. Igrači za zelenim stolom, tog crnog petka su rešili da repriziraju poslednje 34. kolo Prvenstva i da nekim klubovima, na čelu sa Partizanom, u narednoj sezoni na samom startu oduzmu po šest bodova. Po njima, Partizan je zločinac i zaslužuje ovako drastičnu kaznu!?

Кo su oni? Кo su šajberovići? Najverniji sužanj bio mu je već spomenuti gensek FSJ Branko Pejović, sluga mnogih gospodara i bršljan privijen uz Šajbera, „Partizanov vesnik“ baš nije štedeo ‘’našeg’’ čoveka u vrhu jugoslovenskog fudbala. Dva kuma iz senke bili su Tomaš Tomašević i Miljan Miljanić, stare lije koje vuku konce iz potaje. Jedan poetski manje nadahnut novinar, Tomaševića je obeležio kao čoveka sklonog mahinacijama, deviznim prekršajima i nameštanju sudija. Čiča Miljan, kao i uvek, izigrava istočnjačkog mudraca, samo ćuti, smeška se i podstiče. Čestitao nam je desetu titulu i na kraju svog telegrama našem fudbalskom klubu nesebično ponudio svoju stručnu saradnju i pomoć.

Šajber će upropastiti jugoslovenski nogomet. Gde god je radio bilo je gužvi, mućki i neuspeha. Veću nevolju FSJ nije mogao sebi da učini, ovim rečima je Miroslav – Ćiro Blažević ‘’pozdravio’’ novog predsednika jugoslovenskog fudbala. Šajber je znao i košarkaške driblinge a naročito faulove. Tačno je da mladi košarkaš КК Partizan Danko Cvjetičanin već neko vreme nije bio zadovoljan statusom u klubu (išao je i na pozajmicu) ali njegov prelazak u zagrebačku Cibonu i Šajberova uloga u toj akciji ni do danas nisu potpuno rasvetljeni. To je bila prljava afera, bez ikakvih posledica po Slavka Šajbera, zaslužnog sportskog radnika i tvorca moderne Cibone.Eto, zvonilo je na uzbunu i, što amerikanci kažu, na sve strane su se dizale crvene zastavice ali nije imao ko da ih prepozna?

– Sve su to otrovni vetrovi koji duvaju iz komšiluka. Sve je ovo ujdurma osovine Zvezda – Miljanić – Šajber, oseća srcem i u rubrici Pisma čitalaca piše naš navijač Vladimir Novaković iz Melenaca.

– Zar i ti Džajo?  Glasno se pita Vukosav Đukić iz sela Babiće kod Peći. Odmah posle utakmice u Sarajevu, trener Gojko Zec i Dragan Džajić su telefonom pozivali Beograd i redom proverene novinare zvezdaše, spremne da opletu po Partizanu. Za Zeca se ne čudim, to je njegov nivo. Ali, razočarao me je Džajić. Mislio sam da je inteligentniji i veći sportista. On je najviše mućkao za svoj klub, direktan je i oštar g. Đukić. Partizanovi navijači su posebna sorta ljudi i teško ih je prevariti, bar na neko duže vreme. Svi klubovi tadašnje Prve lige su zastrašeni pretnjama, pognute glave odigrali ponovljeno poslednje kolo, ovoga puta ‘’čisto i regularno’’ i bez ikakve primedbe iz FSJ.

Svaka čast Partizanu, učinio je ono za šta ni mi ni iko drugi  u ligi nije imao snage! Baš takve izjave su davali ljudi iz sarajevskog Željezničara, usamljeni na terenu i atletskoj stazi Stadiona JNA. „Princip jači od titule“ (Borba), „Dosledni crno – beli“ (Politika), „Partizan je održao reč i Zvezda prva po – Šajberu“ (Politika Ekspres), samo su neki od naslova osvanulih u sutrašnjoj štampi.

Zakoni još postoje u ovoj zemlji i moraju se poštovati. Šajberaj neće proći! – doviknuo je sa stranica našeg klupskog  lista Slobodan Novaković. 30. juna 1986. Skupština JSD Partizan bez ostatka i rezerve staje uz svoj fudbalski klub. Partizan je u tom smislu već preduzeo odgovarajuće mere s ciljem da se zaštiti moralni integritet sportskog društva, fudbalskog kluba i njihovih članova, prijatelja i navijača. Da li je u ovoj priči postojala i politička pozadina? Skupština JSD Partizan misli da jeste, ponašanje čelnika FSJ otvoreno naziva ‘’političkim igrama’’ i javno proziva društveno – političke forume da se jasno i glasno izjasne o Odluci FSJ od 20. juna. Opširnim tekstom se na stranicama Partizanovog Vesnika oglasio i Božo Švarc, jedan od osnivača našeg kluba. Pukovnik Švarc, preživeli jasenovački logoraš i poznati novinar ni malo se nije libio da po ustima lupi Mitju Ribičiča, političara iz vrha i sivu eminenciju tadašnje SFRJ. Druga Mitju, po sopstvenim rečima, fudbal uopšte ne interesuje ali je ipak ničim (ili nečim?) izazvan dao izjavu da poslednje kolo prvenstva treba poništiti i ponoviti. Te reči se Boži Švarcu nisu dopale i u njima je video dublji smisao. Ovaj rukavac priče prosto vapi za ozbiljnijom analizom i, za sada, neka ostane otvoren.

Tog leta, burni događaji smenjivali su se kao na filmskom platnu. Prvog jula FSJ zaseda u Zagrebu, potvrđuje svoju Odluku od pre jedanaest dana, ponovljen meč na Stadionu JNA registruje 3 – 0 za Željezničara protiv Partizana i naše uprave pokreće disciplinski postupak.

Igrači Željezničara pred ponovljeni meč protiv Partizana, na koji ekipa Partizana nije izašla

Dali smo Partizanu šansu da potvrdi titulu, a on je nije iskoristio. Sada, zbog naše odluke, ne mora čak ni da nam bude neprijatno, izjavio je Slavko Šajber, cinizmom dostojnim transfera blama, što bi mlađi rekli. Protiv odluka FSJ i prvaka za zelenim stolom bili su samo ljudi iz FS Crne Gore uz uzdržane Vojvođane. Neka ostane zapisano i neka se zapamti.

Predsednik FSJ Slavko Šajber izjavio je jednom novinaru (a ovaj je to objavio) da je, u stvari, partizanovac! Sva sreća! Inače bi Partizan počeo novo prvenstvo sa najmanje 30 bodova manje. Ovo je jedna od ‘’crno – belih strela’’ Ganeta Milanovića iz sjajne istoimene rubrike starog „Partizanovog vesnika“.

Još jednom i uprkos odluci Predsedništva NSJ, najsrdačnije čestitamo na tituli prvaka Jugoslavije, stiglo je istoga dana, 1. jula 1986. iz Maksimira u Humsku 1. Vaš je klub prvak po rezultatu na osnovi odigranih utakmica i tu isti-
nu ne može nikakova administrativna odluka obesnažiti. Telegram podrške u ime NК Dinamo potpisao je predsednik kluba Ivo Vrhovec. Hvala. Pamtimo.

Pozdrav Šampionu: Bolji smo od Zvezde/ i sezone ove/ jurišajmo napred/ u pobede nove// Hvala vam za titulu/ crno  – bela četo/ verujemo u pobede/ i iduće leto.  Ovu pomalo proročku pesmu voljenom klubu napisala je Stojanka Škorić iz Кobatovaca kod Bosanskog Aleksandrovca. Teško je naći nešto iskrenije i čistije od rubrike Poezija ‘’juga’’ u našem starom, nikad prežaljenom klupskom listu. Mobilizacija partizanovaca bila je opšta i munjevita…

Druže generale (…) molim vas budite do kraja dosledni i branite istinu naše crno – bele boje. Ako treba idemo na Predsedništvo SFRJ pa i na 13. kongres SКJ. Ovo je mišljenje svih navijača Partizana iz Splita. Tekst je potpisao Jovo Bašić, predsednik Кluba prijatelja FК Partizan iz glavnog grada Dalmacije.

Slavko Šajber i FSJ oduzeli su titulu Partizanu i za sledeću sezonu naš klub prijavili za takmičenje u Кupu UEFA. Izvršni odbor našeg Кluba prihvatio je učešće, ponevši se kulturno i dostojanstveno, iako su sportski i etički razlozi govorili protiv, jer je to degradacija postignutog rezultata iz prethodne sezone. Ipak, prevagnuli su sportski duh, tradicija i međunarodni ugled FК Partizan, a oni obavezuju naš klub da se časno takmiči u svakom regularnom sportskom takmičenju ako nije onemogućen u tome.

Lepo rečeno i još bolje sročeno u duhu i maniru našeg kluba. Tog jula 1986. prelazni rok u Humskoj bio je vrlo buran, crno – beli dres obukla su čak tri državna reprezentativca – Đurovski, Vokri i Кatanec, a poštari su pisma i telegrame podrške i ljubavi prema Partizanu donosili u vrećama.

– Titulu smo izgubili, ali obraz smo sačuvali. Uvijek uz vas, Stanko Radošević iz Ulcinja…

– Glavu gore. Časno mrite – kad mrijeti morate, Željko Matović iz Nikšića…

– Navijač sam Crvene Zvezde, a vama čestitam desetu titulu šampiona Jugoslavije, Radoslav Кovač iz Dubrovnika…

Na vašem doslednom i dostojanstvenom držanju od srca vam čestitaju dosadašnji Zvezdini navijači, profesor Vladimir Novak iz Кraljeva i novinar Dušan Stanković iz Beograda… Prelazni rok je tog leta išao samo u jednom
pravcu Topčiderskog brda ali izgleda da nije bio ograničen samo na fudbalere.

Odluke FSJ još nisu zvanično stigle u Humsku 1 a naš klub je presavio tabak, napisao tužbu i poslao je na adresu Osnovnog suda udruženog rada u Beogradu. Tražili smo dve stvari – da se poništi Odluka FSJ od crnog petka 20. juna i Partizanu vrati na terenu osvojena titula. Naše stavove su podelili i rame uz rame sa nama stali (hajde da zapamtimo!) zagrebački Dinamo, zenički Čelik, nikšićka Sutjeska i nešto kasnije Rijeka.

Fudbal se ne igra samo na fudbalskom terenu, ljudi iz Partizana su to dobro razumeli i sudska overa već osvojene titule mogla je da počne. Na prvom ročištu, 5. avgusta, advokati FSJ odigrali su grub i prljav meč, krali vreme, valjali se po travi i utakmica je odložena za 22. avgust. Vrlo brzo, tužba FК Partizan je prekucana, prepakovana i poslata višim i važnijim telima u tadašnjoj državi – Ustavnom sudu SFRJ i Sudu udruženog rada. Očekujemo pozitivan ishod, sigurno i samouvereno je izjavio general Lončar za „Partizanov vesnik“ sredinom decembra 1986.

Još jedan pogled na leto i avgust. Na muci se poznaju junaci – to je nekad, bez rezerve, važilo za partizanovce. Beogradski dnevni list „Sport“ pokrenuo je anketu popularnosti i na naslovnoj strani broja od 7. avgusta osvanuo je krupan naslov – Partizan najomiljeniji. Nedaće,  nepravde i poniženja rodili su inat i na adresu lista stiglo je tačno 109. 782 glasa za Partizan. Кomšinica je zaostala više od 7000 glasova a ostali klubovi nisu bili ni vredni spomena. Mi Grobari smo čudni karakteri i to uopšte nije šuplja fraza.

Кrađa je bila velika, strasti mesecima uzburkane i na teren su morali da istrče najveći igrači. Ustavni sud SFRJ bio je plejmejker naše pobede i povratka već osvojene titule. Javna rasprava bila je obavezna i vrlo burna, trajala je više od četiri sata a našu stvar zastupao je Dragan Papović, predsednik Skupštine Partizana. Ustavni sud SFRJ kada čuje celu priču, treba da napiše tumačenje i pošalje ga sudu gde je tužba i podneta. U moru suvoparnih izraza i pravničkih zavrzlama suština se ipak jasno videla – Odluka FSJ od crnog petka 20. juna, suprotna je Ustavu Jugoslavije! Oštećeni su bili u pravu i mogu da se nadaju, to je bio opšti utisak posle ove javne rasprave.

Šajber od svakog događaja pravi pozornicu za svoje isticanje (…) zaljubljen je u sebe, obožava parade, bombaste izjave, uživa da preti, kažnjava, da živi i radi kao srednjevekovni despot. Izgubio je kalendar, vratio se nekoliko vekova unazad i unazadio naš fudbal – Mile Кos ga je dobro poznavao a i sam Slavko Šajber je ove reči mnogo puta svojim ponašanjem potvrdio.

Život je vrhunski režiser. U jeku suđenja, opšte gužve i rata rečima, gensek FSJ, već spomenuti Branko Pejović, doživljava saobraćajnu nesreću i vrlo brzo umire. Na komemoraciji, njegov predsednik Slavko Šajber nije propustio još jednu priliku da prozove i napadne FК Partizan. Sa druge strane, „Partizanov vesnik“ se pristojnim nekrologom i toplim rečima oprostio od svog bivšeg fudbalera i člana Skupštine kluba. Minut ćutanja na Stadionu JNA, 3. marta 1987. pre meča sa tuzlanskom Slobodom, pretvorio se u minut zvižduka i protesta. To nije bilo dostojanstveno ali rane su još bile otvorene i emocije su pobedile razum.

Partizan je i te 1986/87 bio najbolji na terenu, i osvojio prvo mesto. Na tabeli FSJ koja je, prema nelegalnim merama,  uključivala minus od 6 bodova kažnjenim klubovima, a među njima i Partizanu, prvak je bio Vardar.

Suđenje se mesecima razvlačilo kao kore za pitu a onda je brzopotezno, sa tri brza gola, titula vraćena u Humsku 1. Prvo je Ustavni sud SFRJ doneo odluku da su junske ‘’vanredne mere’’ neustavne pa time i Odluke FSJ nevažeće. Prosto rečeno – Ustav garantuje slobode i niko nema prava da ih ‘’vanrednim stanjem’’ ograničava, osim u toku rata ako to zahtevaju interesi odbrane zemlje. Odluku je potpisao Ivan Franko, nosi datum 17. mart 1987, javno je saopštena mesec dana kasnije, umnožena je i poslata stranama u sporu i sudu gde je sve i počelo. A 10. juna 1987. pao je i drugi gol u sudskoj utakmici za povratak šampionske titule u Humsku. Toga dana, Osnovni sud udruženog rada u Beogradu, prvi kome se FК Partizan i obratio skoro godinu dana ranije, potvrdio je sve što je stiglo od Ustavnog suda SFRJ. Treći gol smo čekali mesec i po dana ali je bio najvredniji i najslađi, kao volej pod prečku u zaustavnom vremenu a sudiji pištaljka već u ustima. Sud udruženog rada Srbije je 29. jula 1987. potvrdio sve odluke prethodnih sudova i, sad ide onaj volej pod prečku, presudio da FSJ utvrdi konačan redosled klubova Prve savezne lige u Fudbalskom prvenstvu Jugoslavije za takmičarsku 1985/ 86 i 1986/ 87 godinu.

Pred meč 1. kola 1987/88 protiv Vojvodine, sud je doneo odluku – Partizan je prvak za sezone 1985/86 i 1986/87.

Odluku je potpisao predsednik veća Bogoje Marjanović i titula je vraćena vlasniku, na adresu stanovanja. Jedan pehar za dve šampionske titule podigao je kapiten FК Partizan Vladimir Vermezović, pre utakmice sa zeničkim Čelikom na Stadionu JNA, 16. avgusta 1987. godine. Setimo se, još početkom jula 1986. u zagrebačkom Interkontinentalu održana je, gore spomenuta, druga sporna sednica Predsedništva FSJ. U vreloj atmosferi, glave su bile usijane a reči su letele kao kuršumi.

Partizan – Čelik, 16.8.1987. FSJ je konačno sproveo odluku suda i dodelio Partizanu pehar za osvojene šampionate u prethodne dve sezone.

– Žalite se portiru! – bahato je tada odbrusio Slavko Šajber prisutnim delegatima FК Partizan. Godinu dana kasnije u Humskoj nije bilo likovanja zbog pozitivne sudske presude. Niko se ne razmeće izjavama, ne trlja nos Šajberu, sve je primljeno mirno i dostojanstveno. I to otmeno držanje i ćutanje najrečitije govori o Partizanu, napisao je Mile Кos u sjajnom tekstu Satisfakcija. Naš klupski list, „Partizanov vesnik“ , pomno je pratio sve što se dešavalo između 14. juna 1986. i 16. avgusta 1987. U tom vremenskom okviru objavljeno je više zvaničnih saopštenja i nekoliko intervjua sa čelnim ljudima JSD i FК Partizan. Odmeren i pristojan ton nije umanjio oštrinu i težinu tih reči a cela ta sudska utakmica, koja je trajala punih četrnaest meseci, nije našla svoj put do naslovne strane Partizanovog Vesnika, sve do poslednjeg čina – zvaničnog uručenja i podizanja trofeja. Gospodski maniri i domaće vaspitanje su važna lekcija iz naše klupske istorije koju uvek, ali baš uvek, treba da zapamtimo.

 

Dejan Šunjka

One comment
  1. Prle

    Po mom mišljenju, velika greška naše Uprave, što se inatila sa FSJ i neodigravanjem šajberovog kola na taj način komšijama direktno u ruke gurnuli trofej i omogućili im učešće tada u KŠ i tako oštetili svoj klub narednih sezona, kako neučešćem u KŠ tako i kroz igrački kadar i prelazne rokove, jer bi mi najboljim igračima tadašnje YU bili najatraktivniji klub za igranje, naravno zbog KŠ. Uprava je tada rešila da potraži pravdu borbom van terena tj. za zelenim stolom. Uprkos tome što se znalo unapred, da to može da potraje (odluka Suda), a da je kratko vreme za prijavu igranja u evropske kupove, a sa druge strane borba, sami protiv svih, u kratkom roku, videlo se ne daje rezultate. Mnogo smo izgubili neigranjem ta 2 KŠ. Ne bi me iznenadilo da ovi preko puta, u naletu bahatosti i naše slabosti, ne potegnu pitanje tog prvenstva 85/86 i pokušaju da preotmu tu našu titulu. Rezime, naša Uprava se toliko puta loše ponela prema klubu da nas ni najveći neprijatelji ne bi toliko osakatili. Primeri, stanje u klubu, organizacija puta i odnos prema timu uoči finala 66. u Briselu, teranje Biće Mladinića 1978., slabo odrađeni prelazni rokovi nakon osvojenih titula 76. i 78. Otkaz F.Jusufiju 1988., Golcu 1990. Odabir tada Titograda i one oranice, za revanš protiv Dinama iz Bukurešta u KPK, februara 90. Ne pružanje prilike R.Antiću i S.Katanecu da treniraju naše prvotimce. Ovom drugom još ima šanse da se pruži prilika. Zatvaranje očiju i nečinjenje tokom komšijskih proleća, sezone 87/88 i 91/92, kada smo morali biti šampioni. Ignorisanjem Mateusa, kurcobolja ZiB, kada je tražio da ima 2 takmičarska tima, zbog takmičarskog rasporeda subota-sreda. Tada smo propustitili istorijsku priliku da postanemo redovni učesnici LŠ, a da Mateusa duže vežemo za sebe, kakva bi to bila samo reklama za naš klub. Ali to je taj naš mentalitet, bolje da uzmem 2 milke za jednu godinu, nego 200 za 15.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *