Najnovije
Blog

Partizanovi transferi kroz istoriju, 1.deo (šezdesete)

  Danas, kada je finansijska situacija u Partizanu toliko loša da Partizan mora prvo da proda nekog od igrača kako bi doveo pojačanja, kada su rubrike o prelaznom roku skoro prazne i sve je manje momaka koje imamo priliku da slušamo kako su „ostvarili dečački san“, možda je pravi momenat da se podsetimo kako je to nekada izgledalo kada igrač menja klub, dolazi u Partizan ili napušta Humsku 1.

  FK Partizan, osnovan od strane Jugoslovenske Armije, imao je u prvim godinama svog postojanja privilegiju da dovede mnoge tadašnje asove, koji su, hteli-ne hteli, karijere nastavljali u Partizanu. Tako je Partizan doveo mnoge fudbalere koji su kasnije postali legende kluba, među njima su Bobek, Zebec, Čajkovski…

Kada su u pitanju transferi između Partizana i Zvezde, oni su bili
dosta česti u prvim godinama postojanja ova dva kluba, kada još nije
vladao toliki antagonizam između dva gradska rivala. Tada su iz kluba u
klub prelazili igrači kao što su Milivoje Đurđević, Milovan Ćirić, Jovan
  Jezerkić, Ranko Borozan, Božidar Drenovac, Miomir Petrović.

Božidar Drenovac – jedno od prvih pojačanja iz C.zvezde

  Ipak, prisustvo vojske u klubu je imalo i svoju lošu stranu – najviše iz razloga što su ti „ljudi u šinjelima“ sa svojim krutim shvatanjima bili daleko iza vremena u kojem su živeli. Nisu shvatali da je sport oblast života koja se ne može uređivati krutim vojnim pravilima, već zahteva širinu, fleksibilnost i diplomatiju. I u tome treba tražiti razlog zašto je Partizan u dva navrata više od decenije čekao titulu prvaka (što na najbolji način obara tezu o Partizanu kao „povlašćenom vojnom i državnom klubu“) i zašto kasnije nije bio konkurentan ostalim klubovima kada je trebalo dovesti nekog velikog igrača.

  U ovom tekstu akcenat će biti na transferima u periodu od šezdesetih godina prošlog veka pa dalje. Naime, tada se – početkom šezdesetih, u Jugoslaviji desila totalna profesionalizacija fudbala, a vremena kada su igrači po dekretu dolazili u Partizan ostala su daleko iza.  Od prelaska u Partizan radi redovna tri obroka i osnovne egzistencijalne sigurnosti nije ostalo ništa, šezdesetih se iz kluba u klub prelazilo za ogromne sume novca.
   
  Veliko bogatstvo Partizana bila je kroz istoriju njegova omladinska škola, kojoj su temelje udarili Špic i Matekalo, i koja je dala mnoštvo sjajnih igrača. Na taj način je i formirana čuvena generacija „beba“ iz 1966. godine. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih, Partizanovoj deci – Šoškiću, Jusufiju, Vasoviću, Davidoviću, Kovačeviću, Mihajloviću, Bajiću…pridodati su najbolji i najperspektivniji mladi jugoslovenski igrači: Ivan Ćurković iz Veleža, Milan Vukelić iz Vojvodine, Milan Galić i Radoslav Bečejac iz zrenjaninskog Proletera, Lazar Radović i Branko Rašović iz titogradske Budućnosti, Mustafa Hasanagić iz Priboja, Josip Pirmajer iz FK Novi Sad. Bio je to sjajan recept, ta ekipa je osvojila ukupno četiri titule prvaka Jugoslavije, došla do finala Kupa šampiona i klubu iz Humske donela stotine hiljada novih navijača širom bivše države!

Pojačanja iz 1958/59 – Galić, Radović i Vukelić

  Pre nego što je ta čuvena generacija došla skoro do vrha Evrope, red je pomenuti jedan veliki transfer koji je uzburkao fudbalske strasti u Beogradu i tadašnjoj državi. Velibor Vasović je u leto 1963. godine napustio Partizan, razočaran odnosom kluba prema njemu, i otišao pravo u Crvenu zvezdu, za tri miliona tadašnjih dinara, što je u ono vreme bila ogromna suma! Ovejani mešetar poput Zvezdinog „tehnika“ Ace Obradovića nije propustio poklon na tacni. Za novac su se već nekako snašli. Kad je mogla da se „nabavi“  lova za stadion za 100.000 ljudi, šta je spram toga novac za jednog igrača?

Vasović kao zvezdaš, u sredini, između Džajića i Kostića…

…a onda opet Partizanovac, na slici sa Rašovićem i Bečejcem, i sve to za manje od godinu dana

  U Zvezdi je Vasović proveo samo jednu polusezonu i odigrao samo 13 prvenstvenih utakmica, a onda još tokom te polusezone odlučio da prihvati poziv Partizana i vrati se nazad! Nekoliko meseci nije igrao po završetku te polusezone – bio je na platnom spisku Zvezde, trenirao s Partizanom i čekao dogovor klubova da se vrati nazad u Humsku! Najzad, klubovi su se dogovorili, Vasović se iz Zvezde vratio u Partizan, a u suprotnom smeru otišao je Zvezdan Čebinac.

 

Svi zadovoljni zbog obostrano dobrog posla 11. avgusta 1964: Velibor Vasović, Zvezdan Čebinac, predstavnik Partizana Milomir Strizović, generalni sekretar Beogradskog fudbalskog saveza Konstantin Zečević i predstavnik Crvene zvezde dr Aleksandar Obradović  Foto – „Politika“

  Tokom šezdesetih, a pre Vasovića i Čebinca, vredan pomena je prelazak  Branka Zebeca iz Partizana u Zvezdu, 1959. godine, kao i Antuna Rudinskog iz Zvezde u Partizan, 1962. godine.

  Oduvek su Partizan i C. Zvezda vodili ljutu borbu kako bi privoleli igrače iz drugih sredina za prelazak u njihove redove. Od bitke za Miloša Milutinovića, pedesetih godina prošlog veka, pa kasnije. Kao jedan od najneverovatnijih transfera bio je prelazak Stevana Ostojića iz niškog Radničkog u C.zvezdu, 1964. godine, posle dešavanja po kojima bi se mogao snimiti i triler. On je potpisao predugovor s Partizanom, pa onda usled mnogo bolje novčane ponude C. zvezde na kraju i otišao u taj klub, pošto je i bukvalno bio skrivan od strane čelnika Zvezde. Taj transfer je samo razotkrio ono što je bila javna tajna – postojanje „crnih fondova“ u formalno amaterskom jugoslovenskom fudbalu, koji je praktično duboko zagazio u profesionalizam. Takođe, ovaj transfer je potvrdio da je uprava našeg večitog rivala u tom periodu imala znatno sposobnije, prepredenije i beskrupuloznije ljude, koji su, za razliku od Partizana koji se oslanjao na anahrone vojne kadrove, svoju podršku imali u vrhu srpske policije.

  Vratimo se slavnoj generaciji „Partizanovih beba“. Nažalost, kratkovidošću uprave, ta generacija sa Hejsela je rasprodata bez ikakvog plana. Tog leta, 1966. godine, Partizan napuštaju  Jusufi, Galić, Šoškić, Kovačević i Vasović. Polovina tima iz briselskog finala! Godinu dana kasnije, Partizan napušta i Radoslav Bečejac, reprezentativac i odlazi u ljubljansku Olimpiju, što je bila senzacija prve vrste. Taj transfer je srušio sve rekorde i izazvao skandal. Olimpija, kao klub koji je tražio mesto u vrhu jugoslovenskog fudbala, nije žalila para da dovede Bečejca, ali nikada nisu uspeli da postanu bitan faktor u domaćem fudbalu.

 U narednih par godina, te afirmisane igrače iz generacije „beba“ su zamenili golobradi momci ponikli u Partizanovoj školi (Bora Đorđević, Damjanović, Vukotić, Paunović, Pejović, Radaković, Miodrag i Slobodan Petrović, Tošić…), i manjim beogradskim klubovima (Budišić – Radnički Beograd, Vidović – Borča) i nekoliko pridošlica sa strane, iz manjih klubova. Veliki transferi su izostajali, Partizan je morao da se zadovolji neafirmisanim i manje poznatim igračima ali neki od njih su se pokazali kasnije kao velika pojačanja. To su, pre svih, bili vezni igrač Idriz Hošić (došao iz Famosa i u narednim godinama bio jedan od najboljih u crno-belom timu), zatim Ilija Katić (brzonogi napadač koji je došao iz tadašnjeg drugoligaša Slavonije – današnji NK Osijek) i centarfor Miodrag Živaljević, koji je u sezoni 1968/69 došao iz Radničkog iz Kragujevca. Taj period s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, je obeležen i dovođenjem nekoliko igrača koji nisu ostavili dublji trag u klubu, ali su ipak upisali po jednu ili više sezona u Partizanu – bek Marić (užička Sloboda), krilo Pogarčić (Bor), Ljuan Prekazi (Trepča), Čičić (FAP), napadač Jeremić (Radnički Niš)…

  Godine 1968, još jedan igrač iz generacije „Partizanovih beba“ zamenio je Partizan drugim domaćim klubom – posle Bečejca koji je otišao u Olimpiju, Josip Pirmajer je dres Partizana zamenio opremom Vojvodine. 

  Leto 1969. godine donosi najzad jedan od zvučnijih transfera – u Partizan dolazi najdarovitiji jugoslovenski napadač, Nenad Bjeković iz zrenjaninskog Proletera. Uz novac, Proleter je dobio i par igrača pride (Vidović, golman Marković…). Bjeković je igrač koji će u Humskoj ostvariti potpunu afirmaciju, postati najbolji napadač „crno-belih“, stići do reprezentacije, a golom u 90. minutu poslednje utakmice prvenstva 1975/76 doneti Partizanu i jedanaest godina čekanu titulu prvaka!

  Kao rezime transfera šezdesetih godina prošlog veka, treba istaći da se Partizan posle raspada generacije iz Brisela, opredelio za igrače iz sopstvene škole, a selekcija je dopunjavana mahom neafirmisanim mladim igračima. Od „bombi“ – ni traga ni glasa, sve do dolaska Bjekovića, o koga se otimala cela „velika četvorka“ a on je ipak završio na Topčiderskom brdu. Ako bi se birao klub iz kojeg je Partizan doveo najbolja pojačanja, onda je to, bez ikakve sumnje, zrenjaninski Proleter, koji je Partizanu posle Galića (došao u  Partizan krajem pedesetih), dao još dva igrača vrhunske klase – Bečejca i Bjekovića.

  U narednom nastavku biće reči o transferima ostvarenim u sedamdesetim godinama prošlog veka.
 

* Za potrebe teksta korišćen je materijal iz digitalne arhive „Politike“, slike iz „Tempa“ i sa bloga „Yugopapir“. Zabranjeno preuzimanje teksta bez dozvole autora.
 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *