Najnovije
Intervju

Slavkove sveske ili kako se u Mežici voleo Partizan

Pre oko dve godine, napravili smo naš virtuelni kutak na Facebook-u, gde mi, malo matoriji Partizanovci, ali i oni mlađi, opušteno i sa nostalgijom ćaskamo o starim Partizanovim vremenima, razmenjujemo slike i utiske. Vremenom se formiralo nekakvo jezgro od desetak ljudi koji redovno postavljaju i razmenjuju slike crno-belog tima. U društvu sa nama su i neki od bivših Partizanovih asova, koji sa nama dele uspomene i sećanja, pojašnjavaju neke dileme u vezi fotografija.
Nedavno, primetio sam čoveka koji redovno prati sadržaj stranice. Vidim po imenu i prezimenu da je ovaj gospodin Slovenac, da jako dobro poznaje istoriju Partizana, da odlično govori srpski. Ne sećam se tačno kako je počela konverzacija između nas dvojice, uglavnom, razmenili smo fotografije nekih Partizanovih igrača iz ranih sedamdesetih.
Par dana kasnije, dobijam poruku, šalje je isti taj čovek. Slovenac, Slavko Kodrun:
“Zahvaljujem se vama i drugima za sve ove slike i time na sećanja na dane kad sam se kao mladić radovao uspesima i tugovao porazima Partizana. Sećam se da sam kao 15-godisnjak vodio svesku i u nju lepio sve sa utakmicama Partizana.Mislim, da još uvijek je negde imam i ako je pronađem, poslaću vam koju sliku iz nje. Pozdrav!”


Postajem zaintrigiran. Slovenija je podneblje u kojem su ljudi tradicionalno naklonjeni zimskim sportovima, a ovaj čovek ne samo da voli fudbal, nego je i navijač Partizana! Uglavnom, na kraju dogovaramo da Slavko meni pošalje tu svesku, da ja skeniram slike i da mu je onda vratim.
I stiže paket, prilično težak. A u njemu, ne jedna, već četiri sveske formata A 4, tvrdih korica. A unutra – riznica i blago. Od 1975/76, pa naredne tri-četiri sezone, Slavko Kodrun je iz utakmice u utakmicu vodio dnevnik, pisao rezultate, statistiku, strelce, analizirao utakmice – i takmičarske i prijateljske, sastavljao profile igrača, a sve to na slovenačkom jeziku i ilustrovano precizno lepljenim slikama iz “Tempa” i “SN revije”. Preciznost i sistematičnost s kojom je to radio je neverovatna, a rukopis savršen! Imao sam utisak da listam sportski časopis. Ostajem zapanjen, da je čovek koji nije iz Beograda, kojem srpski nije maternji jezik, koji živi u malenom rudarskom mestu nadomak austrijske granice, sa tolikom strašću pratio Partizan! Moje oduševljenje je tim veće što je 1975/76 prva sezona kada sam (kao đak prvak) počeo pomno da pratim rezultate Partizana, imajući svest o utakmicama, rezultatima i igračima.
Šaljem mejl mojim drugarima s kojima delim ovaj hobi. Dejanu, Igoru, Saletu…skeniram stranicu iz sveske da vide. Ne veruju ni oni šta vide, oduševljeni su. I kaže svako od njih, “Pa sličan dnevnik sam i ja vodio. I mislio da sam lud, da jedino ja to radim. Sad vidim da nisam lud. Ima nas dosta, Partizanovih fanatika!”
Tada sam rešio da uz pristanak gospodina Slavka Kodruna napišem ovaj tekst o njemu. Strast ovog čoveka prema Partizanu, pa makar i da je trajala samo u mladalačko doba, mora biti zabeležena! Ta čista i neiskvarena emocija mladića iz sedamdesetih, koji živi 500 ili 600 kilometara od Beograda i koji je svoju sportsku naklonost poklonio baš beogradskom Partizanu, a ne Olimpiji, a ne Mariboru ili možda Dinamu, kao bližim klubovima. Sledi priča Slavka Kodruna, čoveka koji je načeo šestu deceniju života. Ako očekujete u njoj pojmove kao što su “korteo”, “odrađeno gostovanje” i “odlično izdanje tribine”, nije kasno da odustanete, jer tih stvari ovde nema. Ima samo čiste emocije, ničim uslovljene, nilim proračunate. Slavko priča:
  ”Ja sam Slavko Kodrun, iz Mežice, Slovenija. Kršteno ime mi je Alojz, ali svi me zovu Slavko. Počeo sam da navijam za Partizan 1968, kad mi je prijatelj od mog brata poklonio novčanik sa slikom Partizana na jednoj strani a na drugoj je bila  zgodna djevojka. Tako sam rano zavoleo Partizan i djevojke! Omiljeni igrači su mi bili Istatov, Knežević, Cvetković i Radaković. Radio sam u rudniku olova u Mežici, bio poslovođa. U Beogradu sam bio dva puta. Jednom, 1988, gledao sam derbi na Zvezdinom stadionu. Sećam se da mi je kartu kupio drug iz Beograda, navijač C. zvezde. Drugi put sam u Beogradu bio turistički, pre tri godine. Zanimljivo je da sam bio još i na Poljudu i Maksimiru, ali nikada na Stadionu JNA. Planiram da dođem naredne godine, na neku od utakmica…
… Inače, gledao sam Partizan četiri puta u Ljubljani. Naravno, onu istorijsku, 1:0 Bjekovic i još tri utakmice. Nažalost, Partizan nije pobedio na te ostale tri…Šteta što nemam karte s tih utakmica. U Maksimiru, gledao sam Partizan s prijateljima – tri dinamovca, koji su me poveli u Zagreb pod jednim uslovom, da na stadionu ne vičem za Partizan. Nažalost, nije ni bilo prilike, Dinamo je pobedio 2:0. A u Splitu…Bio sam na odmoru u Makarskoj i na povratku odlučio sam, da s prijateljem, velikim dinamovcem, da odemo u Split na utakmicu Hajduk protiv Želje. Tako dobijemo sobu kod nekog domaćina koji je bio veoma ljubazan, kao ono, `Vi Slovenci, dobri, vredni` i ne znam šta još. Pijemo i pričamo i onda nas pita, `A momci, za koga navijate u fudbalu?` Mi se pogledamo i znamo tu može da bude frke i drug odmah kaže i slaže – Hajduk! Ja pomislih, ako kažem Partizan, neće dobro završiti, ali da kažem Hajduk – neću. Pa tako slažem da navijam za našu jadnu Olimpiju. Šjor nas malo gleda i kaže meni `Dobro Slovenac, navijaj za Olimpiju, to može, ali da je jedan od vas kazao Dinamo ili NE DAJ BOŽE ZVEZDU ILI PARTIZAN, odmah bih vas izbacio u noć!!!`
 Kasnije, pitao sam njegovu ćerku da li se otac šalio, a ona kaze da se ćale u tom pitanju ne šali. Prije odlaska priznao sam joj da sam navijač Partizana i ona se samo nasmješi i kaže da je ona sumnjala u ono o Olimpiji…
 … Kad sam joj priznao da navijam za Partizan, ona mi reče da na stadionu, ako sedim pored Hajdukovaca, slučajno ne navijam glasno za Želju. Stvarno, sedimo baš sa grupom Hajdukovaca. I onda Željo da gol i ja skocim sa stolice i viknem `TO, TO!`  ali u tom momentu setih se djevojke i pomislih – dobro, da me tuku zbog Partizana pa hajde, ali zbog Želje neću. I tako još u istom trenutku počnemo da jadikujemo: `Jao, jao, pa šta radi naša odbrana?` i sve se dobro zavrsilo. A Hajduk i pobedi na kraju 2:1…
 … Što se tiče bivše države, moj omiljeni glumac bio je Čkalja a pevač (kada  previše popijem) je Miroslav Ilić, a mislim da su oba zvezdaši… Ali, u principu,  najbolji pevač za mene je bio i ostao Gospodin Dragan Stojnić. Njegova `Bila je tako lijepa`, to je nešto što se ne zaboravlja…

 …To je momčad navijača Partizana iz mog grada, iz, ja mislim, 1979. godine! Većina tih momaka na slici su Slovenci i roditelji su im rođeni Slovenci. A prvi koji čuči s desne strane je Franc Ravsar, najveći Partizanovac koga sam poznavao. Nažalost, umro je pre nekih 10 godina…A ja stojim, drugi s leve strane.
U Mežici nije bilo dosta Partizanovaca. Ova slika je s turnira velike četvorke koji se redovno, svake godine održavao. Ostali timovi imali su višak igrača, a mi bismo jedva skrpili ekipu. No, ipak, te godine vođeni našim velikim strategom Francem bili smo prvi! Šteta što on nije vodio sveske. On je znao svaki detalj i svakog igrača od osnivanja Partizana! Na sakou je imao značku Partizana i uvijek kad bi došao u kafanu, pre nego što će da sedne za stol, izvuče maramu i briše značku. Takvih navijača nema više…
… Moram da se dotaknem i perioda posle 1991. Moram da priznam, da usled raspada zajedničke države i lige više nisam toliko kao pre pratio igre i rezultate Partizana. Ipak, i dan danas kad me ljudi sretnu, kažu `Kako tvoj Partizan?`
I još jedna priča, bilo je to odmah posle onog kratkog rata u Sloveniji. Sedimo ja i još jedan vatreni navijač Partizana u kafani i tako pričamo i sećamo se baš tih utakmica velike četvorke u našem gradu. I pita me on da li još imam onu pesmu `Volim Partizan`. Danas se i ne sećam više zašto i kako sam je baš tada imao kod sebe, i kažem mu da mi je kaseta u džepu. On pozove konobaricu i kaže joj neka je stavi u kasetofon. I tako cela kafana sluša te 1991.  `Volim Partizan crno-bele boje`. Sigurno se nije sviđala mnogima ali odsvirana je do kraja!
… Još bih možda samo napomenuo da i danas, kad više nema Jugoslavije (priznajem, bio sam veseo i ponosan kad je Slovenija postala svoja država) ja se radujem svakom međunarodnom uspehu timova iz bivše Juge i stvarno sam se radovao uspehu Bosne. Jedino se još, ne znam zašto, ne mogu radovati uspehu hrvatske reprezentance, ali to je verovatno onaj rivalitet kao između Partizana i Zvezde. I naravno, i danas pratim koliko mogu igre Partizana i jedva čekam da opet pobede Zvezdu, pa makar tamo bili moji zemljaci Stojanović i Pečnik.”
Bila je to priča Slavka Kodruna. Priča o ljubavi prema Partizanu, lišenoj bilo kakvih interesa, čistoj i iskrenoj. A priča Slavka Kodruna je ujedno i priča svih onih Partizanovaca, koji su, stotinama kilometara daleko od Beograda, strepeli, radovali se i tugovali uz svoj Partizan. Živ bio, legendo, i čekamo te u Beogradu. Na našem, Partizanovom i tvom, Stadionu JNA.
Zabeležio i priredio: Aleksandar Pavlović
4 comments
  1. Branko Vukicevic

    Ovo samo može Partizan da ima.Hvala Vam što ste mi omoguçili da uživam u ovome i što sada mogu da objasnim sinu zašto se Partizan voli.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *