Najnovije
Blog

Sviraj to poslednji put, Sale

  “Simbol je najopštije, sve ono što može stajati umesto nečeg drugog i da ga tom prilikom prepoznatljivo reprezentuje” 

  Ne znam ni kako sam zaspao od uzbuđenja te večeri. Sećam se samo da sam jedva dočekao jutro da bos izjurim iz dvorišta na već užaren asfalt u Masarikovoj, gde su me po onoj žegi strpljivo čekala njih dvojica. Još s kapije zafrljačio sam im iskrzanu loptu, jedan pas, drugi, šut…

  “Isailooooović, 1:0, 1:0, pobedaaaa!”, povikao sam iz sveg glasa, remeteći dremež tipičnog bačkog sela usred jula. U tim danima pre pojave interneta, mobilnih telefona i društvenih mreža, sve fudbalske rasprave i doživljaje bistrili smo na ulici. I to bi potrajalo satima, prekidali bi nas samo kevini pozivi za ručak ili kad bi nam lopta zalutala pod točkove nekog ‘stojadina’ u prolazu.

  Vidim jutros, bio je to tačno 24. jul 1997. I sad, posle skoro pune 22 godine, bude mi krivo što nisam, uz Isailovićevo, klicao i Saletovo ime. Jer kad pogledate snimak tog istorijskog meča Partizan – Kroacija na JNA, bude vam jasno da je tada još tinejdžer Ilić ni iz čega stvorio nešto (koliko će to samo puta posle ponoviti). Prevario Prosinečkog, pas ka Tomiću, povratna, Jurić ostaje na pogrešnoj nozi, pravovremena, savršena asistencija u noge Isailoviću i Partizan vodi potpuno nezasluženih i konačnih1:0. I ne zamerite nama, trojici klinaca iz dosadne vojvođanske zabiti, što smo se ponadali da je to dovoljno za revanš. Da će se Partizan stoički braniti u Zagrebu, da idemo na noge Njukaslu, da je Liga šampiona odmah tu iza ćoška… Pojma nismo imali da to nije Partizan, da ćemo ko da smo prokleti sve da upropastimo, da će sve biti rešeno u prvih 10 minuta, da su to Tumbine godine i da nas čeka ‘petarda’, začinjena s omanjim potokom onih naivnih dečijih suza.

  Ništa nismo kapirali, pa čak ni to da smo usred te kataklizme, koji mesec posle njegovog zvaničnog debija u crno-belom, dobili budućeg kapitena, legendu i, zašto ne reći to, simbol kluba. I ima tu neke neverovatne, gotovo perverzne grobarske simbolike u tome da je u prvoj pravoj, baš kao i u poslednjoj Saletovoj sezoni u Humskoj, Partizan imao najmanje kvalitetne timove u poslednjih, bar 30 godina. I samim tim, tome sledstvene rezultate. Pogledajte jedanaestorku koja je istrčala u Maksimiru i uporedite sa današnjom ekipom (da ne nabrajam ovde sve te ‘bisere’ koji u sretna vremena ne bi dobacili ni do Partizana sa Bumbarevog brda) i shvatićete da ponovo živimo tu jezivu 1997/98. Možda samo nema Obilića i Arkana da ‘završimo’ sebi bar taj jedan utešni trofej, ali, eto, opet i finala Kupa. Poslednje bezvredne slamke za koju se kao i pre 20 i kusur godina grčevito hvatamo u nedostatku makar trojice ‘krštenih’ igrača, pobede u Derbiju, uprave kojoj je stalo do kluba, igranja evropskih utakmica posle sezone kupanja…

  Sve je, kažem, gotovo isto, pa čak je i Ilić tu, koji u tom gorkom epilogu kao kakav heroj grčkih tragedija zatvara krug i svoj put u prvom timu Partizana dug pune 23 godine. Ko ga nije znao, pomislio bi da neće izdržati ni 23 minuta kad bi ga posle prvih uzbuđenja na nekom meču video zadihanog, u pokušaju da dođe do malo vazduha. A onda bi Sale trčao dalje kao navijen, nepogrešivo ‘spajao’ napadače s golom, dobio bar 10 ‘ničijih lopti’ i sve to začinio golom iz drugog plana kad lopta padne tamo negde u vrh šesnaesterca posle kakvog odbitka ili povratne lopte. U tom prostoru, od peterca do zamišljene linije od 20 metara na stadionu JNA – dobar vam stojim – verovatno nije obitavao, niti će ikada igrač s više osećaja za prostor, igru i, napokon, završni udarac.

  Očigledno predodređen da s Partizanom otvara i zatvara brojne simboličke krugove, Kapiten će i godinama posle Kroacije proživljavati iste evropske brodolome, u mučnim ‘petardama’ od bečkog Rapida i praške Slavije… Na njegovu i našu sreću, u toj njegoševskoj raspodeli čaše žuči i čaše meda – koja u Partizanovom slučaju poslovično oskudeva s onim mednim – dočekao je ipak i taj Njukasl. Prvo 1998, a onda i nezaboravne 2003. Koračajući kraj legendarnog Širera na Sejnt Džejms parku, prekrstio se i poveo svoj već otpisani tim u jednu od najslavnijih pobeda u istoriji kluba. Otvorio vrata elite i upravo tu, baš tim nepogrešivim osećajem za igru o kojem gore pripovedam, ušao u kolosalnu šansu za pobedu nad premoćnim Realom. Kasiljas je već video gol, svi mi, verovatno i sam Sale. Ali nije ga bilo. Baš malo mu je falilo, kao uostalom i Partizanu one 1966. protiv istog tog rivala. Ko je rekao simbolika…

  Mocu Vukotića nikada nisam gledao, ali po pričama starijih i na osnovu onih nešto malo sačuvanih snimaka, između njega i Ilića isplela se neizbežna niska paralela. I po stažu u klubu i po uticaju, po tom povratku u Humsku posle relativno neubedljivih ino avantura, po pristojnosti na terenu i van njega, ali i po usudu da za obojicu nikada nije bilo previše mesta u reprezentaciji. Umesto koga, evo reci? Umesto svakog onog, u Mocinom slučaju, kome je najveći reprezentativni uspeh to što je napunio Zair 9-0. Ili što je ponižen od Holandije 6-1, u Saletovom. Verovatno nijedan Grobar, ma koliko iracionalan bio, neće reći da su Vukotić i Ilić imali Dejov talenat ili Piksijev fudbalski nerv, ali je više nego uvredljivo unižavati kvalitet fudbalera koji su zajedno sakupili više od 1.500 zvaničnih mečeva u crno-belom dresu. Koliko to treba da budu veliki da bi im poneki mali to ipak priznali?

  Bilo bi, naravno, pogrešno svesti Saletove kvalitete samo na tu istrajnost i višedecenijsku prisutnost u našem fudbalu. Ako ne verujete, pokušajte da se setite njegovih skandala sa starletama i pevačicama, sukoba sa trenerima, medijskim ratovima s upravom i funkcionerima… Nikad nikakve frizure, ni tetovaže mu nisu bile potrebne da bi ostao upamćen. Za razliku od mnogih saigrača, sve i jedna stvar po kojoj ćemo se sećati Ilića kao fudbalera biće isključivo u vezi sa terenom. Golovima, pasovima, velikim radostima, znam šta čekate… da, i ponekim nepotrebnim crvenim kartonima, porazima, ispuštenim šansama. Jer Sale je samo delio sudbinu kluba koji se od onog Maksimira do ovog ‘Rajka’ vazda kretao između velikih očekivanja i sumnjivih transfera, vere u ulazak u elitu i ispadanja od irskih konobara… Pokušavajući tako decenijama da u onoj karakterističnoj pozi dođe do daha, po livadama ovdašnjim i arenama svetskim, Kapiten je malo po malo, nenametljivo i sam postao deo klupskog DNK.

  I samo se nadam da je i sadašnji trener Partizana Savo Milošević pred ovo finale Kupa sa Zvezdom, inače poslednji Ilićev meč ikada, svestan tih simboličkih krugova kojima Sale jezdi čitavom svojom karijerom. Ako nije, trebalo bi mu šapnuti da je upravo igrač s brojem 22 na leđima, kao junior od 14 godina, sedeo kraj pehara za osvajača Kupa maja 1992, kad je Osimova družina srušila tadašnje evropske šampione u crveno-belom. A nije na odmet prisetiti se ni kako je devet godina kasnije, ovaj put kao kapiten Partizana, levicom matirao Kocića i doneo klubu još jedan Kup na istom ovom stadionu na kom će u četvrtak ponovo zaigrati Zvezda i Partizan. Zato bi od bilo kakvog poraza, pa bila to i ‘petarda’, veća tragedija bila da ne vidimo Kapitena kako zatvara i taj zaista poslednji krug.

Sviraj to ponovo… po poslednji put… Sale.

Autor teksta: Bojan Babić, novinar

One comment
  1. Rajko

    Odlično napisano. Vratilo me u dane vađenja lopte ispod jugića i stojadina i nekih jednostavnijih vremena. Čestitke Saši Iliću na dugovečnoj i uspešnoj karijeri. Kao zvezdaš, ne mogu da mu poželim da pobedi u ovom poslednjem finalu, ali u isto vreme ne bih voleo da ga izgubi. Srećna penzija!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *